struka(e): |

mit (grč. μῦϑος: riječ, govor; basna, priča), u tradicionalnom značenju riječi, priča o nadnaravnim radnjama bogova ili junaka koje su utemeljile neku kulturu. Njegovo je prepričavanje u lancu usmene predaje prvobitnih zajednica bilo ritualni događaj sa svrhom obnavljanja kolektivnoga pamćenja i osjećaja pripadnosti matičnoj cjelini. Na mitskim su se svetkovinama svaki put iznova uprizorivali događaji nastanka bogova, svijeta, čovjeka, zajednice i zakona te se u dramsko-glazbenim obredima prizivanja osvježavalo sjećanje na pretke. Ključna društvena, vjerska i kulturna uloga mita potiče njegovo širenje i ulančavanje u skupine mitova grupirane oko središnjega lika kakva boga ili junaka. Iako su takvi kultni likovi na neki način zaštitni znakovi određenih zajednica – npr. Marduk babilonske, Prometej grčke, a Mojsije židovske – njihove značajke, obrazac njihovih djela, situacije u koje ulaze s drugim likovima zapravo svojom stereotipnošću nadilaze granice pojedinih kultura. Ne samo što mitovi različitih kultura nalikuju jedni drugima već se preko zajedničkoga mitskoga nasljeđa povezuju i različiti književni žanrovi koji izlaze iz njegova krila ili se nadovezuju na pojedine njegove segmente, npr. grčka tragedija, japanska drama ili epovi poput Gilgameša ili Beowulfa. Premda je često služio kao uporište za osjećaj kulturne, vjerske ili etničke pripadnosti, koji se tako napajao na drevnim vrelima, mit je, kao uvijek aktualna pričuva tipičnih likova, motiva, situacija ili obrazaca zapleta na kojoj su se hranila umjetnička djela iz najrazličitijih nacionalnih sredina, s druge strane potkopavao bilo kakvu određenu ukorijenjenost.

Takva dvoznačnost objašnjava zašto su tumačenja mita od početka podvojena glede pitanja sjedinjuje li on ili razdvaja sebe i drugoga, sadašnjost i prošlost, vlastitu i tuđu kulturu. Dvojba potječe već odatle što mit, kao tipično pretknjiževna ili predumjetnička forma, ne poznaje neku fiksiranu, autentičnu inačicu, već se u predaji svaki put pojavljuje ponešto preinačen, odnosno prilagođen specifičnim okolnostima dane izvedbe. To znači da je tumačenje zapravo ugrađeno u sam proces prenošenja mita s koljena na koljeno te da su prvi tumači bili sami izvođači, koji su iz složenoga mitskoga tkiva razlučivali i izdvajali ono što su u danim okolnostima držali bitnim. No takvo se imanentno tumačenje odvaja, razvija i osamostaljuje sa zapisivanjem mitova, kada se oni usmjeravaju prema dugomu, povijesnom pamćenju pa se moraju opskrbiti ne samo konačnim izgledom već i odgovarajućim objašnjenjem kako bi se preduhitrili mogući nesporazumi izazvani izostankom žive govorne razmjene. U tom procesu historizacije mita, koji se ne samo nastavlja već i zaoštrava književnom obradbom mita u epu, drami, legendi, predaji, bajci i romanu, došlo je do postupne kanonizacije jednih mitova na račun drugih ili pak povlašćivanja određenih inačica, prizora i motiva pojedinoga mita oko kojih se grupiraju znanstveni komentari, umjetničke tematizacije te teološke i pravne interpretacije. Drugi mitovi ili pojedini motivi koje suvremeni tumači ne mogu pri zadanom poretku odnosa valjano upotrijebiti, ili koji taj poredak dapače dovode u pitanje, padaju u zaborav ili se potiskuju. U tom bi se svjetlu status nekih mitova kao svetih tekstova, odn. nepresušnih vrela određene kulture, zapravo mogao držati povratnim učinkom bogato razvedena i dugotrajnoga povijesnoga procesa njihove institucionalizacije. Na taj se pomalo skriveni način, u obliku stalne razmjene kulturne energije između sadašnjosti i prošlosti, koje tako ovlašćuju i opunomoćuju jedna drugu, mitu vraća ona simbolička vrijednost što ju je on u ulozi predmeta, autoritetom pravog izvora, podario svojim obradbama i tumačenjima.

Otkako je bio podvrgnut historizaciji, a to je proces koji je započeo s raslojavanjem europskoga društva u zreloj renesansi, stupanj i vrsta autoriteta mita postali su predmetom sporenja i, već prema tomu koja je društvena snaga preuzela dominaciju, mijenjali su se od jednoga do drugoga povijesnoga razdoblja. Pošto je prosvjetiteljsko stoljeće podvrgnulo kritici njegov primitivno-praznovjerni značaj, romantičari su mu početkom XIX. st. vratili dostojanstvo kao kolijevci ljudske kulture i zalihi njezinih trajnih vrijednosti koja ne smije biti zaboravljena. Mit naime pohranjuje osjetilnu stranu ljudskog iskustva, koja po njihovu sudu, za razliku od racionalne, povezuje najrazličitije kulture bez obzira na zemljopisno, povijesno ili nacionalno podrijetlo, usmeni ili pisani značaj. Za romantičare je u mitu korijen svekolike književnosti i to je ono što ju izmiče kriteriju aristokratski odnjegovana ukusa u korist važnije, estetičke kvalitete. Tu su argumentaciju nastavili antropolozi druge polovice XIX. st. (E. B. Tylor, J. G. Frazer, G. Murray), tumačeći mit kao ritualni izraz kompleksa osjećaja kojega se obrazac i repertoar likova ponavlja ne samo u različitim europskim već i u azijskim, afričkim, američkim i australskim kulturama. Široki poredbeni pristup u Frazerovoj Zlatnoj grani (1890., s proširenjima u potonjim izdanjima) ohrabrio je i književne znanstvenike da, po analogiji s mitom, potraže srodne ritualne obrasce u književnim djelima različitih rodova, žanrova i povijesnih pripadnosti. Oni su potporu za takav pristup dobili i iz Freudovih i Jungovih psihoanalitičkih istraživanja koja su mitu pripisala važnu ulogu u ustrojavanju nesvjesnoga ljudske psihe, i to podjednako u njezinim kolektivnim i individualnim očitovanjima. Po C. G. Jungu, mitski obrasci upravljaju tzv. kolektivnim nesvjesnim ostavljajući dubok trag ne samo u ljudskim snovima već i u simboličkoj djelatnosti, što navodi N. Fryea da u Anatomiji kritike (1957) usporedi ulogu mita u književnosti s ulogom geometrije u slikarstvu. Potaknut pak tezom njemačkoga filozofa E. Cassirera iz Filozofije simboličkih formi (1925) o mitu kao načinu mišljenja, francuski ga je antropolog C. Lévi-Strauss u Strukturalnoj antropologiji (1958) konačno premjestio iz pričuvne umjetničko-osjetilne sfere u dominantnu logičko-spoznajnu sferu. Mit je u njegovoj koncepciji dobio ulogu takva posrednika između osjetilnog i spoznajnoga polja kulture koji svojim radom pretvara konfliktne i zbunjujuće oprjeke u prihvatljive i umirujuće odnose. Sposobnost mita da na taj način prevede proturječja u samorazumljivosti čini ga po R. Barthesu (Mitologije, 1957) upravo idealnim ideologijskim instrumentom suvremenih jezika novina, fotografije, reklame i filma. I marksistička kritika vezuje mit za tradicijski uhodane mehanizme tzv. zdravorazumske svijesti koje treba demistificirati i prokazati u njezinoj zasljepljujućoj funkciji. Istu svrhu emancipacije od zarobljenosti ljudske psihe u mitu postavlja sebi i psihoanalitička kritika slijedeći Freudov naputak kako »Ondje gdje je bilo Ono (tj. mitski zaposjednuto nesvjesno) treba doći Ja (tj. razumom naoružana svijest)«. Ali poststrukturalistički obrat u objema tim tradicijama dovodi u pitanje znanstveno polazište tzv. kritike ideologije, udobno smješteno izvan mita, i to tako što pokazuje da znanost nije neosjetljiva na mitsko mišljenje, već i te kako upletena u nj. Kada je J. Lacan u Spisima (1966) preispitao Edipov kompleks kao rani freudovski ključ za ljudsku psihu kroz Sofoklovu tragediju Edip na Kolonu, on je htio reći da s one strane mita nije znanost, već samo neki drugi mit. No tek ako znanstveno mišljenje otkrije da mitsko mišljenje nije na drugoj strani od njega, nego sastavni dio njega samoga, ono stječe izglede da izbjegne slijepo ponavljanje mitskih obrazaca.

Citiranje:

mit. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/mit>.