struka(e): |

oratorij (crkveni latinski oratorium, od latinskoga orare: moliti).

1. U katolicizmu, prostorija za molitvu i pobožne vježbe u stanu, kući, dvorcu ili eremitariju; privatna kapelica. Služi za molitvu užega kruga vjernika, za razliku od crkve koja služi javnomu bogoslužju. U ranome kršćanstvu kao oratorij služile su adaptirane antičke građevine, odnosno prostori (Solin, Poreč). Poslije se oratorij podizao za neku bratovštinu, redovničku zajednicu, kolegij, te kao kapela u bolnici, zatvoru i drugdje. Kao arhitektonska građevina čest je posebice u baroku.

2. U glazbi, veće vokalno-instrumentalno djelo na tekst koji opisuje neku dramsku radnju pretežito duhovnoga sadržaja (Kristova muka, drugi tekstovi iz Biblije, životi svetaca i sl.). Izvodi se koncertno, a ne na pozornici. Posebno je bio popularan u XVII. i XVIII. st., ali se kao forma zadržao do danas. Nastao je u nekim rimskim crkvama početkom XVII. st. kao glazbeni dio protureformacijskih duhovnih vježbi (sv. Filip Neri) i nazivao se oratorio volgare (»vulgarni« ili narodni oratorij, zbog teksta na talijanskome). Tzv. oratorio latino (latinski oratorij) razvio se iz pasije i višeglasnoga moteta. Oba tipa oratorija bila su pod snažnim utjecajem glazbenog stila ranih opera (recitativ, solističke arije, zborovi). U Italiji u XVII. i XVIII. st. oratorije su skladali mnogobrojni skladatelji, među kojima su najznačajniji G. Carissimi, G. Legrenzi, A. Stradella, A. Scarlatti i niz opernih skladatelja. Istaknuti autori libreta za oratorije bili su Arcangelo Spagna, A. Zeno i P. Metastasio. Izvan Italije kao oratorijski skladatelji istaknuli su se M. A. Charpentier u Francuskoj te H. Schütz, J. J. Fux, J. A. Hasse, J. S. Bach i niz drugih u Njemačkoj. Među najpoznatijim su oratorijskim djelima toga razdoblja Mesija i Izrael u Egiptu G. F. Händela, nastala u Engleskoj. U XIX. st. oratorije u romantičkom stilu skladali su istaknuti njemački (npr. F. Mendelssohn, F. Liszt i dr.) i francuski skladatelji (H. Berlioz, C. Franck, Ch. Gounod i dr.). U XX. st. posebno su se u tom žanru istaknuli A. Honegger (Ivana Orleanska na lomači) i I. Stravinski (Kralj Edip). Prve hrvatske oratorije napisali su J. Bajamonti (Prijenos sv. Dujma, Split, 1770) i L. I. Ebner (Pod križem, Varaždin, 1791), a u XX. st. značajniji su autori B. Širola (Život i spomen ... Ćirila i Metodija, 1927) i B. Papandopulo (Muka Gospodina našega Isukrsta, 1935).

Citiranje:

oratorij. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/oratorij>.