panteon (lat. pantheon < grč. πάνϑειον: hram svih bogova).
1. U antičkome graditeljstvu, svetište posvećeno svim bogovima, odnosno Sveboštvu. Najpoznatiji je panteon u Rimu (Pantheon); podignut je za cara Hadrijana između 118/125. i 128. kao kupolna građevina na Martovu polju na mjestu starijega hrama podignutoga 25. pr. Kr. Jedini u cijelosti do danas sačuvani spomenik antičkoga Rima, kružna je tlocrta (promjer i visina iznose 43,50 m) s dograđenim tradicionalnim portikom što ga nosi osam stupova. U unutrašnjosti dominira kupolni prostor s kasetiranim stropom; zidovi su raščlanjeni nišama (za kipove božanstava) i stupovima. God. 609. posvećen je kao kršćanska crkva, Sv. Marija od Mučenika; u njoj su pokopani Rafael, B. Peruzzi, neki talijanski kraljevi i članovi njihovih obitelji i dr. Pariški panteon (Panthéon) nekadašnja je crkva sv. Genoveve (1764–90), u doba Revolucije prenamijenjena za čuvanje posmrtnih ostataka francuskih velikana (M. Berthelot, V. Hugo, J.-J. Rousseau, Voltaire, É. Zola). Po uzoru na pariški panteon podignute su mnoge građevine, među njima i Capitol u Washingtonu.
2. U religiologiji, sveukupnost božanstava koja se časte u nekoj politeističkoj religiji; izdiferencirani kroz mitove i kultove, u stanovito vrijeme poredani su u panteon. U njem do izražaja dolazi sažetak božanskoga djelovanja kako kroz dominaciju glavnog božanstva ili božanskoga para, zasnovan na genealoškom ili vladarskom prioritetu, tako i kroz funkcije i kompetencije za svako pojedino božanstvo.
