papa (lat. papa < grč. πάππας: otac, tata), rimski biskup, vrhovni poglavar Katoličke crkve. Isprva su u ranokršćansko doba tim hipokorističkim imenom nazivali vjerojatno sve biskupe, a od IV. st. samo rimske biskupa.
Već u II. i III. st. rimski biskupi imali su izniman položaj među ostalim kršćanskim biskupima pa su presuđivali u sporovima oko crkvene discipline i nauka. Pritom su se pozivali na to da su nasljednici apostolskoga prvaka sv. Petra, prvoga rimskoga biskupa, kojemu je Krist dodijelio primat (jedinoga među apostolima nazvao je stijenom svoje Crkve i nebeskim ključarom), pa im prema tomu pripada obavljanje Petrove službe, vrhovna crkvena vlast. Papinski primat ojačao je u V. i VI. st., osobito za papâ Leona I. Velikoga i Grgura I. Velikoga. Kada je najprije u IX. i onda konačno u XI. st. došlo do raskola između Istočne i Zapadne crkve, papa je ostao vrhovnim poglavarom samo u Zapadnoj crkvi. Od polovice XI. st. više ga nisu birali rimsko svećenstvo i narod, nego Kardinalski zbor. Od pape Ivana II. (VI. st.) pape nakon izbora mijenjaju ime.
Od XI. st., osobito u doba Grgura VII., pape učvršćuju i svoju svjetovnu vlast, pa su za Inocenta III. (poč. XIII. st.) postigli vrhunac svoje političke moći. Zatim je od XIV. st., osobito za avignonskoga sužanjstva i Velikoga zapadnog raskola, došlo do duboke krize papinskog autoriteta. Tada je započela velika kontroverzija između koncilijaristâ i transmontanistâ o tome je li vrhovni autoritet u Crkvi koncil ili papa. Renesansni su se pape bavili više politikom i umjetnošću nego crkvenim i duhovnim pitanjima, što je dovelo do reformacije i odvajanja velikoga dijela Zapadne crkve od papinske vlasti. Na Tridentskom koncilu (1545–63) i u doba katoličke obnove pape su ponovno zadobili moralni ugled, ali im je sve više slabio politički utjecaj. Nakon Francuske revolucije (1789), u susretu s novonastalim društvenim i civilizacijskim problemima, ponovno oživljava borba između koncilijaristâ i transmontanistâ. Prvi vatikanski koncil (1869–70) proglasio je dogmu o papinoj nezabludivosti (infalibilitet) kada ex cathedra donosi za sve vjernike obvezne odluke o vjeri i moralu. Drugi vatikanski koncil (1962–65) nijansirao je smisao te dogme.
U organizaciji Katoličke crkve, papa je u svojstvu biskupa grada Rima ujedno nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine i primas Italije. Po katoličkom naučavanju on je Kristov namjesnik (lat. vicarius Christi) na Zemlji, jedino on može sazivati ekumenske (opće) crkvene koncile i ima vrhovnu učiteljsku vlast i jurisdikciju u Crkvi. U međunarodnim odnosima on je priznati vladar, a po snazi Lateranskog ugovora od 1929. on je u svjetovnom smislu i vladar vatikanske države (Città del Vaticano). Svečani mu je naslov Pontifex Romanus ili Pontifex apostolicus (lat.: rimski ili apostolski prvosvećenik), a po formuli poniznosti sam sebe naziva Servus servorum Dei (Sluga slugu Božjih); naslov je uveden u papinsku Kancelariju za pape Grgura I. Velikoga (590–604).