struka(e):

pentekostalni pokret, zajednički naziv za mnoge eshatološki usmjerene kršćanske zajednice koje drže da su doživjele novi silazak Duha Svetoga i ponovno otkrile prave kršćanske karizme. Nastao je u SAD-u u XIX. st. Glavni su pokretači kongregacionalistički propovjednik Charles F. Parham (djelovao u gradovima Topeka i Houston) te osobito crnački biskup William J. Seymour, propovjednik sljedbe Negro Holiness (djelovao u Los Angelesu). Ime pokreta veže se uz poimanje prvih članova, koji su očekivali dolazak Duha Svetoga na način istovjetan onomu na prve Duhove. Nakon obraćenja i posvećenja, »duhovno krštenje« treći je korak, uz koji se vežu duhovni darovi (dar jezika, proricanja, ozdravljenja bolesnika i dr.). Pokret karakteriziraju doslovno shvaćanje Biblije, spontanost molitve, ekstatična stanja, moralni rigorizam, misionarski žar. U crkvenoj organizaciji uzori su im prve kršćanske zajednice; vjersku izobrazbu stječu u »školama Biblije«. Euharistiju interpretiraju kao spomen-večeru Isusove smrti. Od 1906. pokret se širi diljem svijeta posebno naglašavajući socijalnu dimenziju: u Latinskoj Americi (Gvatemala, Brazil), Africi, Aziji (Južna Koreja), gdje nastaju mnoge pentekostalne crkve. Uz tradicionalne pentekostalne crkve, mnogobrojne u Europi i SAD-u, nastaju i mnoge neovisne crkve te neopentekostalne zajednice i skupine. Od 1947. svake treće godine održava se Svjetska pentekostalna konferencija. Ipak, većina njezinih članica odbija članstvo u Ekumenskom vijeću crkava. Drži se da je pentekostalni utjecaj zahvatio oko 170 mil. kršćana. – U katolicizmu se slična duhovna, ali ne i teološka strujanja nazivaju katolička karizmatska obnova.

Citiranje:

pentekostalni pokret. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pentekostalni-pokret>.