struka(e):

pjesma u prozi, kratki hibridni književni oblik koji u sebi objedinjuje osobine poezije i proze, koje se u teoriji književnosti tradicionalno razmatraju kao odvojeni književni rodovi. Problematični status pjesme u prozi u uobičajenim klasifikacijama književnih tekstova proizlazi iz formalno postavljenoga pitanja odnosa stihovnog i proznog ili, alternativno, lirskog i epskog izraza. Pjesma u prozi ipak je pjesma, a njezina se poetičnost ili liričnost prepoznaje kao neuobičajena prisutnost lirske tematike i ritma, slikovlja i figura govora u proznom obliku. U proučavanju poezije pjesma u prozi obično se stavlja uz bok slobodnomu stihu, jer kao i on znači modernistički pokušaj razgradnje tradicionalnih lirskih oblika. Prva je zbirka pjesama u prozi Gašpar noćnik (1842) francuskog pjesnika A. Bertranda, a najpoznatiji su autori pjesama u prozi Ch. Baudelaire (Spleen Pariza, 1862) i I. S. Turgenjev (Senilia ili Pjesme u prozi, 1882). U hrvatskoj književnosti postoji također bogata tradicija pjesama u prozi, od N. Tommasea (Iskrice, 1844) i F. Mažuranića (Lišće, 1887), preko M. Krleže do S. Mihalića i D. Dragojevića.

Citiranje:

pjesma u prozi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pjesma-u-prozi>.