struka(e):
ilustracija
PLEMSTVO, rodoslovlje grofa Ivana Draškovića, Zagreb, Hrvatski državni arhiv

plemstvo, društveni stalež prisutan u različitim civilizacijsko-kulturnim sredinama nastao izdizanjem pojedinih obitelji čija se moć temeljila na vlasništvu nad zemljišnim posjedima i na gospodstvu nad ljudima nižega društvenog položaja. Kao vladajući društveni sloj u europskim državama plemstvo se održalo sve do razdoblja stvaranja modernih nacionalnih država u drugoj pol. XIX. i prvoj pol. XX. st. Iako je plemstvo kao društvena kategorija u Europi najjasnije bilo definirano u srednjem vijeku, određene značajke toga društvenoga sloja primjetne su već u Rimskom Carstvu. Tako se latinskim pojmom nobilitas romana označivala pravna kategorija povlaštenoga društvenog sloja rimskih senatora ispod kojega se nalazila skupina plebejaca ili puka (lat. plebs). Osim u Rimu, slična skupina senatora postojala je i u Konstantinopolu. No osim te društvene skupine u Rimskom Carstvu postojalo je i niže, tj. nasljedno provincijsko plemstvo. U razdoblju između antike i ranoga srednjeg vijeka pojam nobilitas imao je višestruko značenje. Njime se označivalo podrijetlo i pripadnost nekomu od slobodnih i vladajućih plemena, pripadnost uglednomu rodu ili obitelji, a nerijetko su ga kao počasni pridjevak nosili slobodni ljudi. Postanak srednjovjekovnoga plemstva vezuje se uz razvoj franačke države. Iako postoje različite teorije o njegovu postanku, smatra se da je vezan uz razvoj države Merovinga u VI. i VII. st. Tako, primjerice, franački povjesničar iz VI. st. Grgur Turonski spominje društvenu skupinu maiores natu (viših po rođenju). Dolaskom na vlast dinastije Karolinga u VIII. st. počinje se razvijati sloj novoga plemstva, nasljedna prava kojega su bila utvrđena vazalnim odnosom prema vladaru i činjenicom da im je vladar dodijelio zemljoposjede (beneficium). Širenjem franačkoga carstva razvilo se visoko plemstvo (honores), koje su činili dvorsko plemstvo, vojvode, markgrofovi i grofovi, koji su za svoju službu vladaru dobivali goleme posjede. Zaseban razvoj srednjovjekovnoga plemstva može se pratiti i u Bizantskom Carstvu, gdje se u drugoj pol. VIII. i u IX. st. počela stvarati nova bizantska aristokracija koja će u X. st. postati nositeljem državnih službi. Uz to plemstvo, u Bizantu se istodobno razvio sloj tzv. vojne aristokracije, koja je svoj utjecaj i položaj izgradila na dugotrajnim borbama protiv Arapa. I druge europske zemlje u ranom srednjem vijeku pokazuju određene posebnosti u razvoju plemstva kao staleža, ali im je zajedničko to da se tijekom toga razdoblja jasno odredila terminologija kojom se plemstvo označava u diplomatičkim i narativnim izvorima: nobiles, proceres, primates, optimates, illustres, maiores, magnates, barones, domini i sl. Iako su pojedini srednjovjekovni hagiografi i kroničari, koji su i sami najčešće pripadali plemstvu, neobjektivno opisivali plemiće kao osobe visoka roda i superiornih tjelesnih i moralnih karakteristika, u stvarnosti su plemići prvenstveno bili određeni svojim vazalnim odnosom i lojalnošću prema vladaru, obvezom sudjelovanja u vladarovim vojnama, vlašću nad zemljišnim posjedima i podanicima te u nekim razdobljima i društvima određenim stupnjem sudske i administrativne autonomije (→  feudalizam). Bogatstvo europskog plemstva u tom se razdoblju u prvom redu temeljilo na veličini zemljišnih posjeda jer je najveću vrijednost u onodobnom gospodarstvu imala poljoprivreda, tj. poljoprivrednoj proizvodi. Osim nasljednoga prava nad zemljoposjedima te sudbenih ovlasti nad podanicima, bogaćenju plemstva znatno su pridonosili različiti oblici rente (radna, naturalna, novčana). Unutarnja hijerarhija plemstva u srednjem i novom vijeku također je bila jasno definirana. Tako je plemstvo bilo podijeljeno na više (tzv. magnati, odnosno vojvode, knezovi, grofovi) i niže plemstvo. Rodbinsko povezivanje između pripadnika višeg i nižega plemstva bilo je rijetko pa je plemstvo kao skupina bilo endogamno izolirano od ostalih društvenih slojeva. Prozopografske studije plemstva zapadne Europe za razdoblje XII. st. pokazuju da su plemićke obitelji imale ozbiljan problem preživljavanja, pa je tako u svakom stoljeću izumiralo čak 25 do 50% obitelji. Glavni uzroci tomu bili su velika smrtnost male djece, neplodnost, česti ratovi, ali je nerijetko na nestanak obitelji utjecalo dijeljenje nasljednih posjeda, pri čem je dolazilo do usitnjavanja posjeda i siromašenja pojedinih grana obitelji te njihova izumiranja. Prosječan »život« plemićkih obitelji na zapadu Europe procijenjen je na samo tri do šest naraštaja. Kako bi izbjegle takvu sudbinu, pojedine su plemićke obitelji slale djecu u crkvene službe. Osim toga, od kraja XIII. i u XIV. st. bilo je ograničeno dijeljenje i usitnjavanje nasljednih posjeda u korist najstarijega sina kao glavnoga nasljednika i čelnika obitelji.

Posebnu skupinu plemstva činilo je komunalno plemstvo (patricijat), koje je nastajalo usporedno s razvojem europskih gradova od XI. st., i to u prvom redu na prostoru Sredozemlja. Imalo je političku vlast u komunama, gdje su se isključivo iz njihovih redova birali članovi komunalnih vijeća i predstavnici administrativnih tijela (gradski knez, sudac, rektor). Uz posjede u gradu patriciji su obično imali i zemljišne posjede u gradskim distriktima, ali oni nisu bili ni približno veliki kao posjedi plemstva u unutrašnjosti Europe.

Od XV. st. povijest plemstva čvrsto je bila povezana s procesom oblikovanja centraliziranih država. Kao posljedica toga, za razliku od ranijega razdoblja, kada je voj. služba bila najcjenjenija, naglašena je bila težnja plemstva da obavlja istaknute administrativne funkcije na dvoru. U razdoblju apsolutnih monarhija, ponajprije vezano uz razvoj robno-novčanih odnosa, razvio se sloj bogatoga građanstva kojemu je bilo omogućeno kupovanje plemićkih naslova pa je tako nastalo tzv. novo plemstvo. U Francuskoj je staro plemstvo vojničkoga podrijetla, noblesse d’épée (plemstvo mača), na kraju ancien régimea sve više bilo ugroženo novim plemstvom, noblesse de robe (plemstvo toge). U nekim zemljama, npr. u Engleskoj gdje se pojavljuje sloj gentryja, došlo je do suprotne pojave, odnosno do »buržuizacije« plemstva. U Pruskoj, a poslije i u Njemačkoj, u doba kapitalizma plemstvo (tzv. junkeri) uvelo je nov način proizvodnje i preuzelo vodeću ulogu unutar klase kapitalista. Sve do 1945. junkeri su bili utjecajan sloj u Njemačkoj.

O načinu nastanka hrvatskog plemstva u historiografiji postoje različita mišljenja, što je i razumljivo s obzirom na to da oskudnost sačuvanih vrela onemogućuje da se sa sigurnošću riješi to pitanje. Prema nekim autorima, hrvatsko plemstvo razvilo se iz sloja plemenskih starješina (F. Rački, T. Smičiklas, F. Šišić, M. Kostrenčić, M. Lanović). Za razliku od njih, Lj. Hauptman, u skladu sa svojom teorijom dvostruke seobe, smatra da su plemići potomci Hrvata koji su, došavši u Dalmaciju, pokorili prije doseljene slavenske skupine i stvorili državu. Drugi autori, pak, tumače nastanak hrvatskog plemstva utjecajem susjednih zemalja i naroda, Bizanta (A. Dabinović) odn. Avara, Bizanta i Madžara (M. Barada). Iako su prva imena hrvatskih dužnosnika (župana, banova) zabilježena i prije, više podataka povezanih s plemstvom ima tek od druge pol. XI. st. U srednjem vijeku hrvatsko plemstvo bilo je, kao i u više drugih zemalja zapadne i srednje Europe, većinom organizirano u plemićke rodove (plemena). Područje s kojega su ti rodovi potekli obuhvaća Liku, Krbavu, te sjevernu i srednju Dalmaciju. Posebnu skupinu unutar hrvatskih plemićkih rodova činilo je plemstvo dvanaestero plemena (nobiles duodecim generationum Croatorum), koje je svoj ugled temeljilo na navodnom ugovoru s kraljem Kolomanom kojim je ovaj bio priznat hrvatskim kraljem, a njima su bile zajamčene široke povlastice. Među najpoznatije hrvatske plemićke rodove ubrajaju se Šubići, Mogorovići, Gusići, Svačići, Lapčani. I plemstvo na području sjeverno od Gvozda također je bilo organizirano u plemićke rodove. U međurječju Save i Drave uz rodove domaćega podrijetla (npr. Babonići, rod Borića bana) važnu su ulogu imali i rodovi podrijetlom iz Ugarske (npr. Hahót, Héder). Situacija u Hrvatskoj razlikovala se od one u Slavoniji i time što je u Slavoniji bio jači utjecaj kraljevske vlasti, dok je u Hrvatskoj razvoj plemstva bio uvjetovan unutarnjim procesima. U kasnijem razdoblju iz plemićkih su se rodova izdvojile mnogobrojne plemićke obitelji (npr. Zrinski i Peranski iz Šubića, Nelipčići iz Svačića, Krbavski iz Gusića, Berislavići Grabarski iz roda Borića bana). U srednjovjekovnoj Slavoniji od XIII. st. niže je plemstvo bilo organizirano i teritorijalno, u plemićke općine, od kojih je najpoznatija bila turopoljska (nobilis communitas Campi Zagrabiensis). Iako poslije čini jedinstveni sloj, niže plemstvo u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu po svojem podrijetlu nije bilo jedinstveno, već se razvilo iz nekoliko različitih skupina stanovništva (kraljevski službenici, gradokmetovi, slobodni posjednici zemlje). I kraljevski službenici (servientes regis) i gradokmetovi (iobagiones castri) bili su slobodni ljudi, oslobođeni plaćanja poreza, koji su u zamjenu za vojnu službu dobivali povlastice i zemlju, a razlikovali su se vrstom vojne službe na koju su bili obvezni (gradokmetovi su bili posadnici kraljevskih utvrda, dok su kraljevski službenici činili županijski vojni kontingent). Migracije plemstva s područja srednjovjekovne Hrvatske na prostor srednjovjekovne Slavonije izazvane osmanskim napadima i osvajanjima dovele su do jačega povezivanja hrvatskih zemalja i prenošenja hrvatskog imena na sjever. U gradovima Dalmacije i Istre tijekom srednjeg vijeka nastalo je gradsko plemstvo (patricijat), koje se razvilo iz gradske elite, imetak koje se zasnivao uglavnom na trgovini i zemljoposjedima, a koja je postupno sve više prisvajala vlast u gradovima. Patricijat je postao zasebni stalež u XIV. st., kada su zatvarana gradska vijeća (pravo na članstvo u vijeću bilo je ograničeno pripadnošću pojedinim obiteljima). Pripadnici patricijata plemićki su status uživali na području svoje komune, ali ne i izvan njezinih granica. U razdoblju mletačke vladavine nad dalmatinskim gradovima (XV–XVIII. st.) pojedine patricijske obitelji dobile su od Mletačke Republike mletačko plemstvo te velike zemljišne posjede u zaleđu dalmatinskih gradova. Dubrovački patricijat svoju je snagu i ugled temeljio na neovisnosti Dubrovačke Republike. Poznate su dubrovačke patricijske obitelji Gundulići (Gondola), Gučetići (Gozze), Držići (Darsa) i dr. Nakon dolaska Habsburgovaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje u tim su zemljama, pod njemačkim utjecajem, nastale promjene u oblicima organizacije plemstva, te se ono od tada dijelilo na četiri stupnja: grofove, barune, vitezove te plemiće bez posebna naslova. U doba vladavine Habsburgovaca u hrvatske su zemlje došle i mnogobrojne plemićke obitelji, koje su stekle indigenat te bile priznate domaćim plemstvom. Taj je proces napose bio čest nakon oslobođenja Slavonije od osmanske vlasti (kraj XVII. st.), kada su velike posjede na novooslobođenom području dobile ili kupile upravo strane plemićke obitelji (npr. Odescalchi, Hilleprand Prandau). God. 1848. plemićke su povlastice bile ukinute, ali su se plemićki naslovi za zasluge podjeljivali sve do 1918.

Citiranje:

plemstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/plemstvo>.