struka(e): |

relikti (latinski relictum: ostatak).

1. Biljne i životinjske svojte (npr. vrste, rodovi, porodice, redovi) areal kojima je u geološkoj prošlosti bio veći nego danas zbog izumiranja svojte u pojedinim područjima. Ako je areal jako smanjen, svojta ima značaj reliktnog endema (paleoendem). Siguran dokaz da je organizam u geološkoj prošlosti imao mnogo veći areal jesu fosilni nalazi. Relikti se odlikuju filogenetski primitivnijim značajkama i imaju izdvojen filogenetski položaj u sustavu, tj. nemaju užih srodnika. S obzirom na geološku starost razlikuju se glacijalni, tercijarni i dr. relikti. Razlikuju se i taksonomski relikti, jedini preživjeli predstavnici nekoć bogate taksonomske kategorije (vrste, roda, porodice) raširenost kojih nije nužno endemska, nego se mogu naći i na širim područjima, i biogeografski relikti, stenoendemi (→ endemi), pripadnici nekoć široko rasprostranjene taksonomske kategorije koji se i dalje zadržavaju na uskim područjima nekad široke rasprostranjenosti. Neki su od relikata tzv. živi fosili, svojte koje su ostale nepromijenjene tijekom dugoga razdoblja i nemaju živih srodnika. Jedna je od najpoznatijih biljnih reliktnih svojta rod ginko (Ginkgo), predstavnici kojega su u juri i kredi (mezozoik) tvorili goleme šume na velikim prostranstvima tadašnje Sjeverne polutke. Održala se jedino vrsta Ginkgo biloba, samonikla samo u Kini, kao tercijarni relikt i danas jedini predstavnik, ne samo porodice Ginkgoaceae, već cijeloga razreda Ginkgoatae, što znači da je ta skupina u izumiranju. Kao tzv. živi fosil posebno je zanimljiva metasekvoja (Metasequoia), također iz Kine, te američki rod mamutovac (Sequoia, Sequoiadendron). Čuveni je relikt velvičija (Welwitschia mirabilis) iz pustinje Namib u jugozapadnoj Africi, te cijeli razred Cycadatae (→ cikasi) iz tropskih područja Azije, Polinezije, istočne Afrike i Australije. Balkanski poluotok također obiluje reliktnim svojtama, kao što su npr. rod Ramonda (→ ramondija), Pančićeva omorika (→ smreka), u Hrvatskoj npr. Sibiraea (→ sibireja), te najznačajniji naš reliktni endemični monotipski rod Degenia s jedinom vrstom Degenia velebitica (→ degenija). Mnoge se reliktne svojte danas uzgajaju kao egzote ili ukrasne biljke, pa su čovjekovim posredstvom proširene daleko izvan svojih današnjih prirodnih areala.

Životinjski glacijalni relikti su vrste, danas usko raširene na vrhovima planina ili drugim hladnim staništima, za koje postoje dokazi da su bile široko rasprostranjene za ledenih doba. Poznati su glacijalni relikti alpski svizac (Marmota marmota), crni daždevnjak (Salamandra atra), alpski voluharić (Microtus multiplex). Predstavnici su životinjskih tercijarnih relikata toplovodna vodenbabura (Protelsonia hungarica thermalis) i dinarski voluhar (Dinaromys bogdanovi), raširenost kojih je danas uska i vezana za staništa pribježišnoga (refugijalnoga) tipa. Najpoznatiji su životinjski živi fosili riba latimerija (→ resoperka) i pilasti premosnik (→ premosnik, pilasti).

2. U lingvistici, naziv za slabo posvjedočene izumrle jezike, kojih genetska pripadnost često nije posve sigurno utvrdiva. U Europi su reliktni jezici primjerice mesapski u Italiji (indoeuropski jezik koji se govorio u Apuliji u posljednjim stoljećima pr. Kr.), piktski u ranosrednjovjekovnoj Škotskoj (zacijelo neindoeuropski jezik) i iberski u južnoj Španjolskoj prije rimskog osvajanja (neindoeuropski jezik koji je možda srodan berberskim jezicima u sjevernoj Africi).

Citiranje:

relikti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/relikti>.