toponomastika (topo- + onomastika), znanost o toponimima, tj. jezikoslovna disciplina koja proučava mjesna imena (toponime) sa stajališta njihova podrijetla, sastava i tvorbe, zemljopisne raširenosti, semantičke motiviranosti (značenje prvotnih sastavnica) i sl. Zajedno s antroponomastikom toponomastika je glavna grana onomastike. Toponomastikom (ili toponimijom) naziva se i ukupnost toponima nekoga područja ili neke kategorije (hrvatska toponomastika, jadranska toponomastika, toponomastika keltskoga podrijetla). Proučavajući podrijetlo mjesnih imena, toponomastika proučava njihove odnose s riječima (apelativima i imenima) domaćega jezika, jezika drugih zemalja ili pak nestalih jezika. Među toponime se ubrajaju vlastita imena ljudskih naselja (zaselaka, sela, trgovišta i gradova) i različitih formacija kopnenih i vodenih površina (brda, humaka, dolina, polja, zemljišnih čestica, visoravni, klanaca, rijeka, šuma, jezera, mora, zaljeva, otoka, poluotoka, kanala itd.). U skladu s tim toponomastika se dijeli na više posebnih grana: hidronomastiku (proučavanje imena voda i vodenih tokova), oronomastiku (proučavanje imena planina), nesonomastiku (proučavanje imena otoka), mikrotoponomastiku (proučavanje imena zemljišnih čestica i sl.).
Jezična vrela toponima još su brojnija nego ona iz kojih potječu antroponimi, dobrim dijelom i zato što toponimi, označujući trajne geogr. pojedinosti, čuvaju često i tragove jezika nestalih naroda. – Neki toponimi nisu ništa drugo do opći geogr. nazivi primijenjeni na određen geogr. individualitet. Takva su npr. naša imena: Rijeka, Jezera, Župa, Luka, Draga, Potok, Katuni, Grad, Gradac itd. Podudaranje toponima s općim geogr. nazivom katkada nije u prvi mah uočljivo, jer opći naziv pripada nekomu stranom, često i izumrlomu jeziku, ili je neka arhaična riječ. Tako npr. hrv. toponim Cavtat dolazi od lat. riječi civitas koja znači »grad«; Pag dolazi od lat. pagus, što znači »kotar«. Neki toponimi ili toponimski elementi potječu od slav. riječi koje su danas zastarjele ili su promijenile značenje kao: Ostrov, Osoje, Delnice, Nerezine itd.
Općemu geogr. nazivu obično se dodaje neki prefiks ili epitet koji upućuje na njegov položaj, veličinu, pripadnost i sl.: Podgora, Pridraga, Zaostrog, Donji Laz, Banova Jaruga, Banja Luka (tj. banova luka), Babina Greda, Novi Marof, Jurandvor, Mali Lošinj.
Mnogi hrv. toponimi po gramatičkom su obliku pridjevi, obično elipse generičkih naziva »gora«, »polje«, »otok«, »vas« i sl.: Visoka, Ravna, Mokro, Topla, Vrboska, Malinska, Novi; pridjevni oblik osobito je čest u nazivima morskih uvala i draga: Tiha, Dobra, Lupeška, Studena.
Golem broj toponima nastao je po nekoj sličnosti koju geogr. objekt pokazuje s nekim dijelom tijela, životinjom, građevinom, predmetom i sl.; takav je postanak običan u imenima visova, otoka i rtova, ali dolazi i u imenima naselja: Bok, Zub, Stog, Kruna, Klobuk, Sljeme, Šilo, Štit, Šator, Žaba, Kobila. Narodna mašta, često u vezi s pričom i legendom, pronalazi u nekim oblicima i mnogo konkretniju sličnost, pa su tako nastali nazivi: Did, Baba, Kum, Žakan (= đakon).
Kao kod svih Slavena, tako i kod Hrvata velik broj toponima svih kategorija odražava vegetaciju tipičnu za neki kraj: Borovo, Koprivnica, Dubrovnik (vjerojatno prema dub = hrast), Jabukovac, Jesenice (od jasen), Smokvica. Po imenima životinja, divljači i pitomoga blaga nastali su zootoponimi: Zečevo, Veprinac, Volosko, Golubovec, Golubovci, Čapljina, Jelenovac, Jastrebac.
Značajke tla tvore osnovu imenima kao što su: Kameno, Pećine, Gromače, Milna (od mil = pijesak), Glina, Blato, Ploče i sl. Na neki postojeći ili nestali građevni objekt sjećaju imena kao: Zdenci, Mostine, Crkvine, Marof, a na neki rudnik ili rudno bogatstvo kraja: Rudnik u Srbiji, Olovo u Bosni, Soline.
Toponimi sa svetačkim imenima (Sveti Ilija, Sveti Vid, Sveta Klara, Sveti Rok itd.) obično su u vezi s kakvom crkvom ili kapelom koja je na mjestu postojala, ili sa samostanom, župom i sl. koji su na dotičnome mjestu imali svoj posjed; neki su od njih zanimljivi po svojem jezičnom obliku koji odaje veliku starinu u glasovnom pretakanju domaćih i stranih riječi, npr.: Sutivan, Stivan, Štivan (sv. Ivan), Sućuraj (sv. Juraj), Sutomore (od lat. Sancta Maria), Sukošan (od lat. Sanctus Cassianus), Sutorman (od lat. Sanctus Romanus).
Uspomena su na crkv. posjede i toponimi: Opatija, Biškupija, Remete (od lat. prema grč. eremita: fratar, pustinjak, isposnik), Kaptol itd. Zemlje, gradovi, posjedi i imanja feud. vladara, vlastele i gospode sačuvali su katkada titulu, a katkada i vlastito ime nekadašnjega gospodara: Hercegovina, Banovina, Karlovac (dao ga je izgraditi nadvojvoda Karlo II. Štajerski) itd.
Mnoga, osobito manja naselja dobila su ime po obitelji koja je naselje osnovala ili koja preteže u njegovu stanovništvu: Martinovići, Draganići, Mikulići itd. Niz hrv. toponima potječe još iz doba kada su naše krajeve naseljavali drugi narodi, ili su trag vladavine drugih naroda.
Predindoeuropsko, ilirsko-keltsko ili grč. jezično podrijetlo pripisuje se toponimima kao što su: Vis (Issa), Zadar (Jadera), Brač, Krk, Korčula (Korkyra), Osor (Apsarum), Sava, Kupa, Drava, Dunav (Danubius) itd. Najviše starih neslav. toponima jesu latinski, odnosno rom. nazivi potekli iz dugoga razdoblja rim. vladavine ili od latiniziranoga stanovništva naših krajeva koje je na osnovi latinskoga bilo razvilo svoj vlastiti rom. jezik: Kornat (Coronata), Silba (Silva), Ston (Stagnum), Novalja (/Castra/ Novalia). Nešto je toponima ostalo i iz razdoblja mlet. vladavine u našim primorskim krajevima: Boka (tal. bocca), Valun (vallone), Punat (ponte; ali toponim Punat može biti i dalmatoromanski) itd.
Toponomastički tragovi osman. okupacije Bosne i Hercegovine jesu tur. toponimi: Sarajevo, Tuzla, Čitluk (toponim Čitluk postoji i u Hrvatskoj) itd.
Iskonsko praslav. podrijetlo mnogih naših toponima pokazuje njihovo podudaranje s toponimima drugih slav. zemalja pa i onih krajeva koji su nekoć bili slavenski, ali su poslije izgubili slavenski karakter. Takvi su npr. toponimi: Bistrica, Odra, Luka, Starigrad, Novigrad, Biograd, Požega, Hum.
