struka(e): | |
ilustracija
ŠVEĐANI, C. Milles, fontana Aganipa, 1955., Stockholm, Millesgården
ilustracija
ŠVEĐANI, Kalmar, dvorac (danas muzej), XIII–XVI. st.
ilustracija
ŠVEĐANI, Linköping, katedrala, XIII–XIV. st.
ilustracija
ŠVEĐANI, Örebro, dvorac, XIII-XVI. st.
ilustracija
ŠVEĐANI, Örebro, dvorac, XIII–XVI. st.
ilustracija
ŠVEĐANI, stela iz Gotlanda, VIII. st.
ilustracija
ŠVEĐANI, Stockholm, Kraljevska opera (Kungliga Operan) i katedrala
ilustracija
ŠVEĐANI, Stockholm, pročelje Kraljevskoga dramskoga kazališta (Kungliga Dramatiska Teatern)
ilustracija
ŠVEĐANI, Stockholm, zgrada Muzeja broda Vasa

Šveđani (švedski Svenskar), sjevernogermanski narod u Švedskoj, gdje čini 88,5% stanovništva (oko 8,11 milijuna pripadnika). Znatan broj ih živi u Finskoj (oko 306 000), uglavnom na jugozapadnom obalnom području i Ålandskom otočju, a manji broj u Danskoj i Norveškoj. Drži se da u SAD-u živi nekoliko milijuna Šveđana i njihovih potomaka, što je posljedica snažne emigracije potkraj XIX. i početkom XX. st. Šveđani se prvi put spominju u Tacitovoj Germaniji (I. st.), gdje ih on naziva Suioni (švedski Svear). Uz etničku skupinu Götar bili su glavno stanovništvo južne Skandinavije. U pohodima vikinških družina doprli su do Škotske, Engleske, Islanda, Grenlanda i Sjeverne Amerike, a trgovali su s Prusima i Arapima. Kao narod formirali su se u razdoblju od IX. do XI. st. U XIII. su st. kristijanizirani; vjernici su većinom pripadnici luteranske Švedske crkve.

Povijest

Povijest  → švedska, povijest

Jezik

Švedski jezik govori oko 8 milijuna ljudi (približno 90% stanovništva) u Švedskoj kao prvi jezik i oko 300 000 Šveđana u Finskoj, gdje je drugi službeni jezik. Švedski jezik pripada skupini sjevernogermanskih (nordijskih) jezika (zajedno s danskim istočnonordijskoj ili istočnoskandinavskoj podskupini) indoeuropske jezične porodice. Najstariji pisani spomenici kamene su spomen-ploče s runskim natpisima iz III. st. Jezik tih spomenika zajednički je protonordijski jezik, koji se govorio još u vikinško doba (IX–XI. st.), kada su se današnji nordijski jezici počeli jasnije razlikovati. Povijest švedskog jezika obično se dijeli na razdoblje starošvedskoga (od god. 800. do 1526) i novošvedskoga (nakon 1526), a starošvedsko razdoblje dijeli se na tri faze: runsku (800–1225), staru klasičnu (1225–1375) i srednjošvedsku (1375–1526). Iz XIII. st. ima latinicom pisanih zakonika na starošvedskom (npr. Västgötalag). Jezik se u tom razdoblju mijenjao u izgovoru i gramatici, morfološkim pojednostavnjenjem, a u XIV. st. pod utjecajem niskonjemačkoga mijenjala se struktura rječnika i tvorbenih elemenata. Uz latinski, niskonjemački je utjecao i na stil kraljevske kancelarije u kojoj su se pisali dokumenti od općega značenja. Novošvedsko razdoblje dijeli se na predmoderno (1526–1732) i moderno (nakon 1732). Standardizacija je započela s uvođenjem reformacije i potrebom za prijevodima Biblije na narodni jezik. Prvi potpuni prijevod Biblije bio je tiskan 1541. za kralja Gustava I. Vase, kojemu je za izgradnju moderne države bio potreban jedinstveni pisani jezik. Podloga standardu govor je središnje Švedske oko jezera Mälaren te Stockholma. Jezik se i dalje izgrađivao, ali su temelji modernoj normi bili udareni u XVIII. st. kada se pisani jezik počeo približavati razgovornomu. Taj se proces nastavlja i u suvremenom švedskom u međusobnom utjecaju pisanog i govorenog oblika jezika. Na temeljima zajedničkoga germanskoga nordijskog rječnika te razvijenih sredstava za tvorbu riječi razvio se suvremeni rječnik, uz mnoge slojeve posuđenih riječi. U srednjem je vijeku, širenjem kršćanstva, došlo do najvećega dotoka stranih riječi iz latinskoga (uključujući posredno i grčke elemente), izravno i posredovanjem drugih jezika (prest »svećenik«, biskop »biskup«). U XIII. st. zbog trgovine s hanzeatskim gradovima osobito je bilo intenzivno posuđivanje iz niskonjemačkoga; u to je doba švedski, kao i danski, imao mnogo zajedničkih značajki s niskonjemačkim. Posuđenice su se lako integrirale u švedski kroz jezik gradskog stanovništva, i to u sva područja života. Tek od reformacije (pa do XIX. st.) u švedski su jezik ulazile i visokonjemačke riječi, što kroz Lutherov biblijski jezik, što pak od vojnih pohoda za Tridesetogodišnjega rata (gevär »puška«). U XVII. st. prve su francuske posuđenice (medalj »odličje«, engagemang »angažman«) donosili umjetnici i znanstvenici koje su kraljevi pozivali u Švedsku, ali one su u švedski ulazile i preko njemačkoga, gdje je francuski također bio jezik visoke kulture. Osobito je velik broj posuđenica iz francuskoga bio prihvaćen u XVIII. st. Tijekom XIX. st. došlo je do znatnog utjecaja engleskog jezika, iz kojega je od tada, a osobito od druge polovice XX. st., preuzet velik broj riječi, koje se obično, kao i druge posuđenice, prilagođuju švedskome pravopisu (fajt »borba«, sprej »sprej«). U švedskome ima riječi i iz drugih jezika, posebice susjednih: danskoga, norveškog i finskoga (potkraj XIX. st.). Zbog velikoga priljeva stranih riječi, i u švedskom je od XIX. st. bilo purističkih razdoblja kada se, u težnji za »čistim« švedskim jezikom, nastojalo uvesti starinske nordijske riječi ili pak prevedenice. Kao i obično, nešto je od toga vokabulara u jeziku prihvaćeno, a nešto nije zaživjelo. – Naglasak je u švedskom redovito (uz rijetke iznimke) na prvome slogu. No u dvosložnim i višesložnim riječima (jednako kao u norveškom i sjevernim danskim govorima) dolazi i tonski (melodijski) naglasak, a opozicija između dinamičkoga (komma [kɔ'ma] »zarez«, tanken [ta'ŋkən] »tenk« /s određenim članom -en/) i melodijskoga (/att/komma [kɔˇm:a] »doći«, tanken [taˇŋkən] »misao« /određeni oblik od tanke/) ima razlikovnu vrijednost. Samoglasnici su dugi i kratki (10 kratkih samoglasnika), a pišu se a, o, u, å, e, i, y, ä, ö. Dugi samoglasnici prema kraju emisije izgovaraju se vrlo zatvoreno, pa kadšto ostavljaju dojam diftonga. Samoglasnik koji se bilježi y izgovara se kao njemački ü, a slovom u bilježi se poluzaokruženi samoglasnik (/ʉ, ʉ:/); dugi a izgovara se velarno (stražnje) i zaokruženo (npr. tala [tα:ˇla] »govoriti«). Posebnosti izgovora suglasnika najočitije su u skupinama koje se pišu sj, skj, stj i tj, gdje su se ti suglasnici stopili u [š], a ovisno o dijalektu izgovor se različito ostvaruje. Isto vrijedi i za skupinu sk ispred prednjih samoglasnika e, i, y i ä. U skupinama r + t, d, s, l, n suglasnik r se ne izgovara, ali se zato suglasnik koji slijedi izgovara retrofleksno ili cerebralno ([ṭ, ḍ, ṣ, ḷ, ṇ], npr. kort [kuṭ] »karta«, bord [buḍ] »stol«, kors [kɔṣ] »križ«, karl [kα:ḷ] »muškarac«, barn [bα:ṇ] »dijete«), tj. na prednjem dijelu tvrdoga nepca, iza zubnoga grebena. U skupini r + g palatalizira se g i izgovara rj. Tijekom stoljeća švedski je izgubio većinu oblika za padeže u imenicama i pridjevima i za lica u glagolu. Ostalo je samo nekoliko različitih nastavaka za množinu imenica i -s za genitiv. Kao u nizozemskom i danskom, imenice imaju samo opći (utrum) i srednji rod (neutrum). Posebnost švedskoga i drugih nordijskih jezika čine, osim neodređenoga, i dva određena člana. Neodređeni je član ispred imenice (enza utrum i ett za neutrum), npr. en mann »muškarac, muž«, en kvina »žena« i ett hus »kuća«. Određeni je član postponiran: mannen, kvinnan, huset. Kada ispred imenice dolazi i pridjev, određeni član dolazi, kao samostalna riječ, i ispred cijele imenske sintagme: den store mannen »veliki muškarac«, den gode kvinnan »dobra žena«, det röda huset »crvena kuća«. Glagoli imaju jedan dočetak za sva lica u sadašnjem vremenu, ali u biranu jeziku u množini može izostati -r: uobičajeno: jag talar »/ja/govorim«, vi talar »/mi/ govorimo«, a svečano i birano (danas iznimno rijetko): jag talar »/ja/ govorim«, ali vi tala »/mi/ govorimo«. Većina glagola još ima nastavak -de za prošlost, premda određeni broj starih glagola tvori prošlo vrijeme promjenom samoglasnika kao u drugim germanskim jezicima (dricka »piti« – drack – druckit). Norma uređuje razliku između glagolskoga pridjeva u spojevima s pomoćnim glagolima vara »biti« i ha »imati«, npr. brevet är illa skriven »pismo je loše napisano«, koji ima također i nastavak za množinu, i tzv. nesklonjivoga supina u jag har skrivit brevet »napisao, -la sam pismo«. Osim s glagolom vara i participom prošlim te glagolom bli »ostati; postati« i participom, pasiv se još tvori i s pomoću dočetka -s: brevet skrevs »pismo se pisalo, pismo su pisali« – brevet har skrivits »pismo je (bilo) napisano, pismo su napisali«. U uporabi osobne zamjenice došlo je u XX. st. do sociolingvističkih promjena pa se u obraćanju rabi samo zamjenica za drugo lice jednine (du), osim prema nepoznatim i starijim osobama ili onima znatno višega društvenog položaja, za koje se rabi množina (ni) ili pak bezlične konstrukcije i sl.

Obično se razlikuju dvije skupine narječja: južno narječje (götamål) i sjeverno (ili točnije: istočno) narječje (sveamål). Znatno različito narječje otoka Gotlanda (osobito konzervativno u fonetizmu) neki smatraju, posebice u starijoj fazi (od godine 900. do XVI. st.), posebnim nordijskim (skandinavskim) jezikom.

Književnost

Prapočetcima švedske književnosti smatraju se runski zapisi, od kojih su najznačajniji oni na »Kamenu iz Röka« (Rökstenen) s početka IX. st., gdje se, osim referenci na germansku mitologiju, pojavljuju i jednostavne forme poput zagonetaka te primjeri aliteracijskoga stiha. Iz razdoblja širenja kršćanstva u Švedskoj (829–1200) malo je tragova književne djelatnosti, no od XIII. do XVI. st. nastala su značajna djela na latinskom i švedskome jeziku. Svjetovne književne vrste, poput rimovanih kronika (»Erikova kronika« – »Erikskrönikan«), romanca (»Eufemijine pjesme« – »Eufemiavisor«, XIV. st.), zakonika, od starijih regionalnih zakonika (landskapslag) do jedinstvenoga zakonika (landslag) kralja Magnusa Erikssona, te pučke balade, vrela su za upoznavanje običaja i svakidašnjice ranoga i kasnoga srednjovjekovlja. U tom su razdoblju prevladavali sakralni tekstovi, među kojima se ističu sv. Brigita (Birgitta) Švedska (1303–73) i njezina »Nebeska otkrivenja« (»Revelationes celestes«, 1492), spoj vjerske teme i komentara ondašnjih političkih prilika; Petrus de Dacia (XIII. st.) i njegov životopis mističarke Kristine iz Stumbela, a biskup Thomas Simonsson (u. 1443) smatra se prvim autorom švedske lirike (»Pjesma o Engelbrektu« – »Visan om Engelbrekt« i »Pjesma slobode« – »Frihetsvisan«, 1439). Kao u drugim nordijskim zemljama, u Švedskoj je renesansa dugo hvatala korijene, a reformacija je sputavala umjetnički izraz. Tijekom XVI. st. djelovao je tzv. uppsalski krug, a središnja ličnost reformacije u Švedskoj bio je O. Petri (1493–1552), koji je napisao »Švedsku kroniku« (»En swensk cröneka«, oko 1535), najstariju sačuvanu švedsku dramu »Tobijina komedija« (»Tobie comedia«, 1550) te priručnike i pamflete o Crkvi, sudstvu, obitelji, itd. Najznačajniji je tekst toga razdoblja prijevod »Biblije«, poznat i kao »Biblija Gustava Vase« (»Gustav Vasas bibel«, 1541), koji je ostao u službenoj upotrebi do 1917. i bitno utjecao na razvoj švedskoga jezika. Kulturni pokret gotizam (ideja o gotskom podrijetlu Šveđana) vrhunac je dosegnuo u XVII. st., a njegova je inačica i u XIX. st. okupila najvažnije autore švedskoga romantizma. Među prvim zagovornicima gotizma bili su humanisti braća Johannes (1488–1544) i Olaus Magnus (1490–1557), a vrhunac je gotističke fantazije djelo »Atlantida ili domovina čovječanstva« (I–III, 1677–1702) O. Rudbecka st. (1630–1702), u kojem se želi dokazati da je Švedska zapravo iščeznula Atlantida i kolijevka zapadne civilizacije. Preobrazba Švedske u europsku velesilu tijekom XVII. st. mijenjala je i kulturno ozračje u smjeru europskih strujanja, osobito dolaskom kraljice Kristine na prijestolje 1632. Poznata po erudiciji i autorica zbirka aforizama, Kristina je na dvor dovela intelektualnu elitu (R. Descartes), te potaknula kulturni razvoj, posebno pjesništvo i dvorsko kazalište. Istaknuti su pjesnici bili L. Wivallius (1605–69) i L. Johansson (Lasse Lucidor; 1638–74), Johannes Messenius (1579–1636), autor povijesnoga djela »Švedska rasvijetljena« (»Scondia illustrata«) i prvih drama oslobođenih religioznih sadržaja i moralizatorske svrhe, te Agneta Horn (1629–72) i njezina knjiga sjećanja. Najznačajnijim se autorom smatra G. Stiernhielm (1598–1672), čiji je alegorijski didaktički spjev u heksametrima »Heraklo« (»Hercules«, 1658) izniman primjer manirističkoga stila. Himne okupljene u zbirci »Švedska knjiga psalama« (»Den svenska psalmboken«, 1695) stekle su trajnu popularnost i mnogobrojna izdanja (najnovije 1986). Po uzoru na europske primjere, nastali su i prvi pastoralni romani, npr. »Stratonika« (»Stratonice«, 1666–68) Urbana Hiärnea (1641–1724). Stoljeće prosvjetiteljstva donijelo je pojačan francuski i engleski utjecaj, a njegovanje književnosti i kulture početkom XVIII. st. dosegnulo je vrhunac u tzv. gustavijanskoj epohi (1772–1809), kada je, po francuskome uzoru, bila utemeljena Švedska akademija (1786). Na tragu klasicističke poetike N. Boileaua-Despréauxa utemeljena je književna kritika; romani po uzoru na engleske predloške (H. Fielding) postajali su sve popularniji književni oblik, a kralj Gustav III. (i sam autor povijesnih drama) poticao je razvoj kazališta te naručivao djela po uzoru na francuske klasicističke drame. U drugoj polovici XVIII. st. ubrzano se razvio tisak kao medij za aktualne kulturne i političke rasprave, a 1766. na snagu je stupila i odredba o slobodi tiska. Po uzoru na engleske časopise »The Spectator« i »The Tatler« (→ steele, richard), O. von Dalin (1708–63), nazivan i »Voltaireom sjevera«, pokrenuo je satirični tjednik »Then Swänska Argus« te napisao glasovitu alegorijsku prozu »Priča o konju« (1740), po uzoru na J. Swifta. Pjesnikinja H. Ch. Nordenflycht (1718–63) bila je nazivana i prvom švedskom feministicom. Putopisi po različitim švedskim krajevima glasovita botaničara C. von Linnéa (1707–78) popularizirali su taj žanr, a uz mistične spise E. Swedenborga (1688–1772) i zbirke »Fredmanove poslanice« (1790) i »Fredmanove pjesme« (1791) pjesnika i skladatelja C. M. Bellmana (1740–95) bili su najznačajniji prinosi švedskoj književnosti XVIII. st.

Začetci romantičarske poetike vidljivi su u kasnijim pjesmama klasicističkih autora poput J. H. Kellgrena (1751–95) i Anne Marie Lenngren (1754–1817), a početkom XIX. st. snažno su, ponajprije iz Njemačke, prodirale ideje romantizma. T. Thorild (1759–1808) bio je najaktivniji švedski predromantičar, a P. D. A. Atterbom (1790–1855) najvažniji teoretičar toga razdoblja i predvodnik uppsalske skupine švedskih romantičara. Obnavljanje gotizma najizraženije je bilo u djelima povjesničara E. G. Geijera (1783–1847), osnivača stockholmskoga »Gotskoga saveza« (1811), te u pjesmama E. Tegnéra (1782–1846), autora glasovita epa »Saga o Frithiofu« (1825), koji se često naziva najvećim nacionalnim pjesnikom. Izvan književnih grupacija i dugo nepoznata bila su djela pjesnika i dramatičara E. J. Stagneliusa (1793–1823) nadahnuta Orijentom i mistikom; danas se smatraju remek-djelima švedskoga romantizma. Švedsko-finski pjesnik J. L. Runeberg (1804–77), značajan ponajprije po romantičarskom buđenju finske nacionalne svijesti, pisao je na švedskome jeziku i pjesme nadahnute srpskim folklorom i drugim egzotičnim motivima.

Na razmeđu romantizma i realizma djelovao je C. J. L. Almqvist (1793–1866); iako je većinu svojega stvaralaštva izložio u hibridnoj formi djela »Knjiga divlje ruže« (»Törnrosens bok«, 1832–51., 1839–50) u dva izdanja i više od 20 svezaka, kontroverzu je izazivao radikalnim liberalnim tekstovima, koji se još uvijek rado čitaju. Glas liberalizma od 1830. postale su i novine »Aftonbladet«, koje su idejno i jezičnim izrazom navijestile švedski realizam, potaknut književnim strujanjima u Danskoj i drugim europskim zemljama. Primjeri su ranoga realizma djela Fredrike Bremer (1801–65), A.V. Rydberga (1828–95) i V. M. Benedictsson (1850–88). No realizam ili »moderan prodor«, kako ga je nazvao danski ideolog realizma G. M. C. Brandes, u švedskoj književnoj povijesti simbolično je započeo 1879. objavljivanjem romana »Crvena soba« (1879) A. Strindberga (1849–1912). Strindberg, čiji opus prelazi granice realizma, naturalizma i ekspresionizma, najznačajniji je švedski književnik svjetskoga značenja i začetnik više modernih književnih strujanja, posebice u drami. Na međunarodnoj je razini bio utjecajan i O. Hanson (1860–1925), čiji su tekstovi rani primjeri modernističke poetike. Godine 1890-ih djelovali su značajni neoromantičari C. G. V. von Heidenstam (1859–1940) i O. I. Levertin (1862–1906), koji su, reagirajući na sumorni realizam, zagovarali povratak imaginacije i ljepote u književnost. Snažnu težnju za književnim oblikovanjem vlastita zavičaja i lokalnoga folklora izražavali su u svojim djelima pisci kao što su G. Fröding (1860–1911), E. A. Karlfeldt (1864–1931) i osobito S. Lagerlöf (1858–1940), autorica niza proznih djela smještenih u rodni Värmland (»Saga o Gösti Berlingu«, 1891) i popularnoga dječjega romana »Čudesno putovanje Nilsa Holgersona kroz Švedsku« (I–II, 1906–07), prvotno pisana radi unaprjeđenja nastave iz zemljopisa, a od tada prevedena na više od 30 jezika.

Prijelaz iz XIX. u XX. st. obilježavali su dekadencija i pesimizam u djelima prozaika i dramatičara H. E. F. Söderberga (1869–1941), autora romana »Doktor Glas« (1905), te simbolizam i esteticizam Vilhelma Ekelunda (1880–1949) i drugih pjesnika. Autori prvoga desetljeća XX. st. ili »naraštaj 1910« (tiotalisterna) vratili su se dijelom realističkomu naslijeđu, a najznačajniji su prozaici bili Elin Wägner (1882–1949) i H. Bergman (1883–1931). Pojavili su se i prvi predstavnici izražene švedske književne tendencije XX. st., pisci radničke klase ili proletarijata (arbetarförfattare i proletärförfattare), koji su, uglavnom na realističan način, opisivali vlastita i druga iskustva klasne borbe, a najpoznatiji su M. Martinson (1890–1964), V. Moberg (1898–1973), J. Fridegård (1897–1968) i I. Lo-Johansson (1901–90). Institucionalni položaj neoromantičarskih autora, ali i politika neutralnosti u dvama svjetskim ratovima, neki su od razloga kasne pojave švedskoga modernizma. Njegovi su najglasovitiji predstavnici P. F. Lagerkvist (1891–1974), E. Johnson (1900–76), pjesnikinje E. Södergran (1892–1923) i K. Boye (1900–41) te pjesnici H. R. Gullberg (1898–1961), H. E. Martinson (1904–78), A. Lundkvist (1906–91) i G. Ekelöf (1907–68). Utjecaji poetike apsurda i egzistencijalizma, česti u skandinavskome modernizmu, obilježili su i književnost nakon II. svjetskoga rata, osobito prozu S. Dagermana (1923–54), L. Gyllenstena (1921–2002), L. G. Ahlina (1915–97) i B. Trotzig (1929–2011). Dugoj tradiciji švedskih trubadura u XX. st. pripadaju autori Birger Sjöberg (1885–1929), E. Taube (1890–1976), N. J. E. Ferlin (1898–1961), Cornelis Vreeswijk (1937–87) te Tage Danielsson (1928–85) i Hans Alfredsson (1931–2017).

Premda se politički angažman S. Lidman (1923–2004), J. Myrdala (r. 1927), Görana Palma (1931–2016), P. Wästberga (r. 1933) i G. Sonnevija (r. 1939) često povezuje s »dokumentarizmom«, koji je postao sinonim za švedsku književnost od 1960-ih, javila su se i gotovo sva poetička strujanja kao i u drugim suvremenim književnostima na Zapadu. Sljedeći val društvene kritike vrhunac je dosegnuo u djelima L. Gustafssona (1936–2016) te u satirama P. Ch. Jersilda (r. 1935) i Görana Hägga (1947–2015). Povijesne romane, često na tragu historiografske metafikcije, pišu S. Delblanc (1931–92), K. Ekman (r. 1933), Göran Tunström (1937–2000), Torgny Lindgren (r. 1938), te, najpoznatiji među njima, P. O. Enquist (1934–2020), koji, uz L. Noréna (1944–2021), pripada i najvažnijim švedskim dramatičarima XX. st. U široku rasponu lirskih poetika stvaraju Sonja Åkesson (1926–77), L. Forssell (1928–2007), T. Tranströmer (1931–2015) i Kristina Lugn (1948–2020). U skladu sa svjetskim književnim strujanjima, nakon postmodernističkih utjecaja 1980-ih (npr. M. Fredriksson, 1927–2007; Stieg Larsson, 1955–2004) prevladava povratak problemima i jeziku svakidašnjice, pri čem se ističe prodor »etničke književnosti« prvoga i drugoga doseljeničkoga naraštaja (Jonas Hassen Khemiri, r. 1978). Godine 1990-ih prevladavali su tzv. novi realisti (npr. Hans Gunnarsson, r. 1966), a Mikael Niemi (r. 1959) i Jonas Gardell (r. 1963) popularni su i prevođeni švedski autori i novoga milenija. Na međunarodnoj je književnoj sceni XX. st. bila vrlo utjecajna švedska dječja književnost, posebno djela u kojima je lik »Pipi Duga Čarapa« (»Pippi Långstrump«, 1945) i druga djela A. Lindgren (1907–2002), priče o Moominima finsko-švedske spisateljice T. M. Jansson (1914–2001), te kriminalistički romani autora kao što su Per Wahlöö (1926–75), Maj Sjöwall (r. 1935), Henning Mankell (1948–2015), Håkan Nesser (r. 1950), Liza Marklund (r. 1962) i dr., koji su popularni u cijeloj Skandinaviji.

Kazalište

Premda se pretpostavlja kako gluma u Švedskoj datira još od VI. st., prve potvrde iz XIII. st. svjedoče o liturgijskoj drami, koja je s nastupom protestantizma 1521. podlijegala zabrani, iako su epifanijske i uskrsne igre, mirakuli i moraliteti preživjeli izvan prostora crkve sve do XVII. st. Luterani su podupirali školski teatar, izvedbe Terencija, Plauta i domaćih komada starozavjetne tematike, no tek je XVII. st. donijelo rast sekularnoga kazališta, koje je niknulo prvo unutar farsičnih interludija, a u ciklusu Johannesa Messeniusa na mjesto biblijskih sadržaja došla je nacionalna povijest. Kada je 1628. Gustav II. Adolf angažirao prvu stalnu glumačku trupu, kraljevsko je zaštitništvo zadugo preuzelo nadzor nad kazalištem: za vladavine kraljice Kristine nastala su prva kazališta sa složenom i promjenljivom scenografijom, izvodile su se inozemne opere i dvorski baleti, gostovali su talijanski glumci. God. 1667. bila je preuređena dvorana po uzoru na amsterdamski Schouwburg i služila je kao dvorsko kazalište – Bollhuset. Za Karla XII. bila je angažirana francuska trupa pod vodstvom Claudea Rosidora pa je kraljevski teniski teren pretvoren u kazalište francuskog stila sa scenografijom Jeana Béraina. God. 1737. prva švedska trupa dospjela je pod kraljevski patronat: Kongliga Svenska Skådeplatsen davala je francuske i švedske komade te »harlekinade«. Drottningholms slottsteater, u kojem su se izvodile francuske i talijanske opere, najočuvanije je barokno dvorsko kazalište u svijetu. Gustav III. poticao je razvoj kazališta, izgradio je novu opernu kuću (Kungliga Operan, 1782), unajmio scenografe Carla Bibienu i Louisa Jeana Despreza te francuske glumce kao učitelje, a i sam je pisao i promicao domaću dramu, obnovivši i Kungliga Dramatiska Teatern (Dramaten), koje je nakon njegove smrti bilo preseljeno u kraljevski arsenal. U XIX. st. na repertoaru su bila Shakespeareova djela, ali je popularniji bio Kotzebue, dok su se domaći autori – F. A. Dahlgren i A. T. Blanche, pisci popularnih komedija – afirmirali tek polovicom stoljeća. Kada je 1825. izgorio arsenal, Dramaten je dijelio prostor s Kungliga Operan, a na repertoaru su prevladavale spektakularne povijesne drame koje su glorificirale nordijsku prošlost. Nya teatern, prvo privatno kazalište, bilo je otvoreno 1842. i ubrzo se isticalo progresivnošću u postavi M. Bjørnsona, H. Ibsena i A. Strindberga te angažmanom redatelja poput Augusta Lindberga. Potkraj stoljeća otvorena su nova privatna kazališta, mnoga u vlasništvu Alberta Ranfta (Svenska teatern), u kojima su nastupali August Palme, Anders de Wahl, Emil Hillberg, Harriet Bosse i Gerda Lundequist. Dramaten je bio u krizi, lišen potpore, napadan zbog konzervativizma. Modernizam su na pozornicu donijeli tek inozemni redatelji poput M. Reinhardta, a oživio je teatralizam Pera Lindberga i Knuta Ströma, koji su djelovali u Göteborgu (Lorensbergteatren). Dramaten je vodio Olof Molander, koji je postavljao Strindberga, O’Neilla i klasike, radeći na istančanosti psihološke glume, koji je donio i međunarodnu slavu glumcima poput Larsa Hansona, Inge Tidblad, Tore Teje, Andersa Eka i dr. Među redateljima se isticao Alf Sjöberg. Otvarala su se i regionalna kazališta u Helsingborgu (1921), Göteborgu (1934), Malmöu (1944) i Uppsali-Gälvi (1951), a u njima je u početku karijere režirao i Ingmar Bergman. Od 1934. djeluje i Riksteatern, nacionalno putujuće kazalište. Bergman je 1963. preuzeo Dramaten, dajući glumcima veće ovlasti i plaće te otvarajući pokuse za javnost. Među manjim je eksperimentalnim kazalištima i Stockholms stadsteater, koji okuplja nekoliko mlađih trupa. U Stockholmu, Göteborgu i Malmöu 1960-ih i 1970-ih otvarale su se kazališne škole, a rasla je i opća politizacija kazališta; razvijali su se skupni projekti unutar institucija, pa se tih godina posebice izdvajao Lennart Hjulström s nizom društveno-političkih parabola postavljenih u Göteborgs stadsteater. Nezavisna kazališta Orion i Galeasen 1980-ih i 1990-ih donijela su inovativne tonove, među redateljima iz Bergmanove su sjene izišli Peter Oskarson, Karl Dunér, Mats Ek, Pia Forsgren, Rickard Günther, Staffan Valdemar Holm, Kajsa Isaksson, Lars Rudolfsson i Linus Tunström. Ekonomski pad sve teže podnosi tradiciju državne subvencije pa ipak na početku XXI. st. Švedska još uvijek ima tri nacionalna kazališta, 31 gradsko i općinsko kazalište te više od 100 alternativnih trupa na javnoj potpori.

Filozofija

Smatra se da se filozofija u Švedskoj počela razvijati u XVII. st., za vrijeme kratkoga boravka R. Descartesa (1650). Pod njegovim utjecajem Olof Rudbeck (1630–1702) razvio je verziju kartezijanizma, a poslije se priklonio Lockeovu shvaćanju empirizma. U XVIII. st., pod utjecajem francuskog prosvjetiteljstva, bila se raširila tzv. popularna filozofija, no kao reakcija na nju javile su se skeptičko-agnostičke tendencije koje su se, prožete misticizmom, poglavito očitovale u spisima E. Swedenborga (1688–1772). Znatan je bio i utjecaj Leibniz-Wolffove škole, predstavnici koje su Samuel Klingenstierna (1698–1756) i Nils Wallerius (1706–64), te njemačkog idealizma (Daniel Boëthius, 1751–1810). Potonji je pravac bio osobito utjecajan početkom XIX. st. Tako se Benjamin Höijer (1767–1812) suprotstavljao Kantovu shvaćanju »stvari po sebi«, dok je najznačajniji filozof toga razdoblja C. J. Boström (1797–1866) u duhu neoplatoničke metafizike usustavio Schellingov i Hegelov idealizam. Od njega je potekla struja tzv. böstromizma, predstavnici kojega su bili Carl Yngve Sahlin (1824–1927) i P. E. Liljequist (1865–1941), a kojima se svojom verzijom platonizma i kantovstva suprotstavljao filozof kulture i religije V. Norström (1856–1916). Premda je sam bio hegelijanac, svoju je filozofijsku koncepciju neovisno o Böstromu razvijao Johan Jacob Borelius (1823–1909). Pomirbu boströmizma i hegelijanizma pokušali su provesti putem Kantove transcendentalne filozofije Hans Larsson (1862–1944) i Axel Hägerström (1868–1939), koji je bio najznačajniji filozof prve polovice XX. st. u Švedskoj; polazeći od Aristotela i Kanta on je radikalno raskinuo s metafizičkom tradicijom; također je zaslužan za utemeljenje tzv. vrijednosno-nihilističke škole filozofije u Uppsali. Njegov je izravni nastavljač Adolf Phalén (1884–1931), a njegovim se suvremenim pristašama smatraju Konrad Marc-Wogau (1902–91), Ingemar Hedenius (1908–82) i Anders Wedberg (1913–78). Psihologistički smjer zastupao je Alf Nyman (1884–1968). U novije doba snažan je, a povremeno i isključiv, utjecaj jezičnoanalitičke filozofije.

Likovne umjetnosti

Arhitektura

Nakon prihvaćanja kršćanstva u XI. st. podizale su se skromne crkve od drva i prve romaničke crkvice od kamena (sv. Per i sv. Olof u Sigtuni, početak XII. st.; danas u ruševinama). U prvoj polovici XII. st. podignuta je monumentalna kamena katedrala u Lundu s obilježjima lombardske i rajnske romanike. Od početka XIII. st. prodorom gotike iz sjeverne Njemačke započela je, osobito u crkvenom graditeljstvu, uporaba opeke (romaničko-gotička katedrala u Linköpingu, XIII–XIV. st.). Katedrala u Uppsali, najznamenitija gotička građevina u Švedskoj (oko 1250–1435), upućuje na francuske uzore. U razdoblju gotike razvio se na otoku Gotlandu poseban graditeljski stil, za koji su značajne dvoranske crkve i utvrde grada Visbyja. U doba reformacije došlo je do zastoja; od XVI. st. trajala je intenzivna graditeljska djelatnost predstavnici koje su bili strani graditelji. Elementi visoke renesanse izraženi su u ladanjskim dvorcima (Vadstena, oko 1545) i gradskim palačama (Kalmar, Uppsala). U XVII. st. barok je bio u punom cvatu. Po uzoru na francuske dvorce bila je izgrađena kraljevska rezidencija Drottningholm s velikim parkom u blizini Stockholma, a u Stockholmu građanske palače, crkve, veliki kraljevski dvorac i reprezentativne javne građevine (Riddarhus – kuća vitezova). Najznačajniji graditelji toga razdoblja bili su Nicodemus Tessin st. (1615–81) i Nicodemus Tessin ml. (1654–1728) te Francuz Jean de la Vallée (1620–96). U XVIII. st. graditelji su bili pretežno domaći majstori; glavni su predstavnici kasnoga baroka i djelomice rokokoa Carl Hårleman (1700–53) i Carl Fredrik Adelcrantz (1716–96), autor Opere u Stockholmu i Kineskoga paviljona u Drottningholmu, te Jean Eric Rehn (1717–93). Potkraj XVIII. st. pojavio se klasicizam, glavni predstavnici kojega su Erik Palmstedt (1741–1803) i Carl Vilhelm Carlberg (1745–1814). U XIX. st. prevladavao je historicizam što su ga zastupali Fredrik Vilhelm Scholander (1816–81) i Helgo Zettervall (1831–1907). Stockholm je 1866. dobio urbanistički plan, na temelju kojega su bili provedeni znatni zahvati po uzoru na Pariz. Potkraj XIX. st. arhitekt Isak Gustaf Clason (1856–1930) tražio je uzore u domaćoj graditeljskoj tradiciji (Nordijski muzej u Stockholmu, 1889–1907), a Gustaf Ferdinand Boberg (1860–1946) i Gustaf Wickman (1858–1916) projektirali su u duhu secesije. Početkom XX. st. pojavila se u arhitekturi struja romantično-nacionalnih obilježja, koju su zastupali Carl Westman (1866–1936), Lars Israel Wahlman (1870–1952), Torben Grut (1871–1945), Sigfrid Ericson (1879–1958) i najznačajniji među njima Ragnar Östberg (1866–1945), koji je u Stockholmu projektirao novu, monumentalnu gradsku vijećnicu s visokim tornjem (1911–23). Nakon I. svjetskog rata prodirali su moderni smjerovi europske arhitekture, koja je izražena u projektima Ivara Tengboma (1878–1968), Osvalda Almqvista (1884–1950) i Gunnara Asplunda (1885–1940). Oko 1930-ih novi naraštaj arhitekata odlučno se usmjerio prema funkcionalizmu i dao ostvarenja visoke kakvoće u estetskom i arhitektonskom smislu. Tomu smjeru pripadali su Sven Markelius (1889–1972), Nils Einar Eriksson (1899–1978) i Sven Ivar Lind (1902–80), a glavni teoretičar funkcionalizma bio je Uno Åhrén (1897–1977). Nakon 1945. suvremene težnje u izgradnji velikih stambenih naselja i gradova satelita (satelitsko naselje Vällingby kraj Stockholma) zastupali su Sigurd Lewerentz (1885–1975), O. Almqvist, N. E. Eriksson, Nils Ahrbom (1905–97) i Peter Celsing (1920–74). Mlađi naraštaj švedskih arhitekata, Esbjörn Adamson (r. 1940), Svante Berg (r. 1943) i Lasse Vretblad (r. 1943), stvara reprezentativne građevine u duhu postmoderne (Globe Arena u Stockholmu, 1986–89) reinterpretirajući povijesna razdoblja, stilove i pojedine arhitekte. Autorska osobnost došla je do izražaja u Muzeju moderne umjetnosti i Muzeju arhitekture u Stockholmu (1994–98) španjolskog arhitekta Joséa Rafaela Monea (r. 1937).

Kiparstvo

Na otoku Gotlandu postoje iz doba Vikinga (→ vikinška umjetnost) kameni blokovi s klesanim figuralnim ukrasom, a u pokrajini Skåne kameni ulomci s jednostavnim ornamentima i natpisima u runama. Pod utjecajem gotlandske klesarske škole nastali su u srednjem vijeku portali crkava bogato urešeni kamenim kipovima, kamene krstionice i drveni kipovi u crkvama (Raspeće u crkvi u selu Öja na Gotlandu, 1270–80). U XV. st. domaća je kiparska djelatnost bila vrlo skromna, a potrebe su se pokrivale uvozom iz sjeverne Njemačke. Bernt Notke (oko 1440–1509) izveo je 1489. za crkvu sv. Nikole u Stockholmu monumentalan spomenik u drvu oblikovan u duhu kasnogotičkoga realizma. Tijekom XVI. st. postupno su prevladavali flamanski i nizozemski utjecaji. Nizozemac Willem Boy (oko 1520–92) izradio je 1560–70. u mramoru raskošne nadgrobne spomenike Gustava I. i njegovih dviju žena u katedrali u Uppsali. Nijemac Heinrich Wilhelm (oko 1585–1652) i švedski kipar Ewert Friis (1619–72) izrađivali su drvene i kamene oltare s elementima zakašnjele renesanse. Pod utjecajem L. Berninija radio je Burchardt Precht (1651–1738) iz Bremena kraljevska sjedala u katedrali u Stockholmu (1694). Barokne oblike unosili su u prvoj polovici XVIII. st. i francuski kipari Jacques Philippe Bouchardon (1711–53) i Pierre Hubert Larchevêque (1721–78), koji su radili na kraljevskom dvoru u Stockholmu i utjecali na razvoj švedskoga kiparstva. Johan Tobias Sergel (1740–1814), školovan u Parizu i Rimu, predstavnik je klasicizma; slijedili su ga Johan Niclas Byström (1783–1848) i Bengt Erland Fogelberg (1786–1854). Od sredine XIX. st. prevladavao je akademski realizam, a potkraj XIX. st. bilo je pokušaja stvaranja nacionalnog izraza na pučkoj tradiciji. Početkom XX. st. najznačajnija kiparska osobnost bio je Carl Milles (1875–1955), koji je svojim neoklasicističkim načinom znatno utjecao na mlađi naraštaj kipara. Težnje prema suvremenijem izrazu zastupali su Bror Hjorth (1894–1968) i Erik Grate (1896–1983), a predstavnici su apstrakcije Christian Berg (1893–1976), Bror Marklund (1907–77), Arne Jones (1914–76) i Per Olof Ultvedt (1927–2006). Glavni predstavnik pop-arta 1960-ih bio je Karl Olov Björk (r. 1936), koji je oblikovao polikromirane ekspresivne kipove u drvu i poliesteru. Potkraj 1970-ih drvo je postalo pretežiti kiparski materijal; u njem su prepoznatljiv stil ostvarili Torsten Renqvist (1924–2007) i Enno Hallek (r. 1931). Jednostavne geometrijske oblike bliske minimalizmu izrađuje Stina Ekman (r. 1950), maštovite instalacije i radove u čeliku Anette Senneby (r. 1951), a land art instalacije duboka religijskoga značenja, izvedene uglavnom na vodi, Fredrik Wretman (r. 1953).

Slikarstvo

Švedsko slikarstvo ima začetke u rustičnim zidnim slikama provincijskih crkvica romaničkoga razdoblja. U doba gotike oslikane su živim bojama i sigurnim crtežom mnoge crkve na otoku Gotlandu (Garda i Källunge) i na sjeveru zemlje; u Tensti je 1437. Johannes Rosenrodh (XIV–XV. st.) izveo freske u duhu internacionalne gotike. U kasnoj gotici razvilo se i zidno slikarstvo svjetovna sadržaja, osobito u središnjem dijelu Švedske oko jezera Mälaren. U drugoj polovici XV. st. najznačajniji švedski slikar bio je Albert; realističnim freskama oslikao je više od 30 crkava. Sredinom XVI. st. preko nizozemskih slikarâ i graditeljâ polako su prodirali utjecaji talijanske renesanse, osobito u dekoracijama kraljevskih dvoraca (Gripsholm i Kalmar) i slikanju portreta. U XVII. st. djelovali su strani slikari Sébastien Bourdon (1616–71) i David Beck (1621–56), a kraljevski slikar, podrijetlom iz Hamburga, David Klöcker von Ehrenstrahl (1629–98) potaknuo je osnivanje švedske slikarske škole. Njegovi sljedbenici bili su David von Krafft (1655–1724) i Johann David Swartz (1678 – oko 1740). U XVIII. st. švedski su slikari slijedili francuski barokni način; toj su školi pripadali Gustaf Lundberg (1695–1786), Carl Gustaf Pilo (1711–93), Alexander Roslin (1718–93) i Per Krafft st. (1724–93). Mnogi su slikari odlazili na studije u Njemačku i Francusku i trajno djelovali izvan zemlje. Među njima su bili Michael Dahl (1659–1743), Martin Meytens (1695–1770) i minijaturist snažne izražajnosti Peter Adolf Hall (1739–93). U drugoj polovici XVIII. st. glavni portretisti bili su Johan Henrik Scheffel (1690–1781) i Olof Arenius (1701–66); prve žanr-prizore slikao je Per Hilleström (1732–1816), a osebujne nordijske krajolike Elias Martin (1739–1818). Početkom XIX. st. klasicizam su zastupali Carl Johan Fahlcrantz (1774–1861) i Per Krafft ml. (1777–1863), a romantizam Nils Blommér (1816–53). Oko sredine XIX. st. mnogobrojni slikari studirali su u Düsseldorfu i preuzimali način tamošnje škole; glavni su predstavnici Bengt Nordenberg (1822–1902), Johan Fredrik Höckert (1826–66) i August Malmström (1829–1901). Oko 1870-ih naraštaj slikara usmjerio se prema Parizu i prihvatio nova shvaćanja i metode. Njima su pripadali Carl Nordström (1855–1923), Nils Kreuger (1858–1930), Bruno Liljefors (1860–1939) i međunarodno priznati Anders Zorn (1860–1920), koji je na impresionistički način slikao figure u krajoliku, vedute i portrete; bio je vrstan grafičar i kipar reprezentativnih skulptura i sitne plastike u bronci i drvu. Od slikara XX. st. postimpresionizmu su se priklonili Birger Simonsson (1883–1938), Gösta Sandels (1887–1919), Nils Dardel (1888–1943) i Isaac Grünewald (1889–1946). Dadaizam je imao svojega predstavnika Vikinga Eggelinga (1880–1925). U 1920-ima djelovala je u Halmstadu kraj Göteborga ljetna kolonija slikara nadrealista, od kojih su se istaknuli Erik Olson (1901–86) i Esaias Thorén (1901–81). Od 1930. pojavile su se težnje prema apstraktnom izrazu, koji je prevladavao u švedskom slikarstvu nakon II. svjetskog rata, a glavni su predstavnici Otto Gustaf Carlsund (1897–1948), Sven Erixson (1899–70) i Olle Bærtling (1911–81). Sredinom XX. st. najutjecajniji multimedijski umjetnici skloni eksperimentiranju bili su Öyvind Fahlström (1928–76) i Carl Fredrik Reuterswärd (1934–2016). Mlađi naraštaj slikara, Thomas Olsson (r. 1951), Helene Billgren (r. 1952), Marianne Andersson (r. 1956) i Carin Carlsson (r. 1961), slijedio je figurativni koncept i postigao značajna ostvarenja u hiperrealizmu. Elementi pop-arta zamjetni su u radovima Enna Halleka i Åkea Pallarpa (1933–2013). Konceptualni autori 1960-ih i 1970-ih bili su Jan Hafström (r. 1937), Ola Billgren (1940–2001) i Peter Tillberg (r. 1946). Suvremene eksperimentalne smjerove (od intuitivne apstrakcije do postmodernističkih reinterpretacija starih i suvremenih majstora) slijede Kerstin Winberg (r. 1949), Ann Edholm (r. 1953), Håkan Rehnberg (r. 1953), Torbjörn Limé (r. 1963) i Lars Siltberg (r. 1968). Izradba uporabnih predmeta u Švedskoj ima dugu i bogatu tradiciju, osobito u proizvodima od drva, u izradbi pokućstva (glavni su predstavnici Christian Linning, 1714–79., i Georg Haupt, 1741–84), porculana (manufaktura u Rörstrandu osnovana je 1726), stakla i kože, urešene jednostavnom, uglavnom biljnom i geometrijskom ornamentikom. Početkom XIX. st. pod utjecajem J. Ruskina započela je obnova švedskog obrta, koji je ubrzo dosegnuo visoke umjetničke domete u izradbi pokućstva, stakla, porculana i tekstila. Nakon II. svjetskog rata ističe se industrijsko oblikovanje kao sinteza estetskih i funkcionalnih značajki; djela švedskih dizajnera zauzimaju jedno od prvih mjesta na svijetu.

Glazba

U Švedskoj iz pretkršćanskog doba potječu samo arheološki nalazi brončanih trublji (1300. do 500. pr. Kr.). Od XI. st. s pokrštavanjem bio je uveden gregorijanski pjev prema engleskim i poslije europskim modelima, osobito pri katedralama i u samostanima (dominikanci). Taj srednjovjekovni repertoar sačuvan je u više cjelovitih kodeksa i u tisućama fragmenata. Postoje podatci o praksi ars nova (XIII. st.) u Uppsali, te postojanju nekoliko orgulja približno iz 1400. Reformacija nije sasvim potisnula latinski jezik u liturgiji, a nacionalna dinastija Vasa njegovala je od početka XVI. st. renesansnu dvorsku glazbu. Tijekom XVII. st. zabilježene su tiskane glazbene rasprave (Sveučilište u Uppsali), oko 1620. dolazak njemačkih dvorskih glazbenika, uvođenje violine u švedsku glazbu, ustanovljenje službe orguljaša i cehovske udruge glazbenika, te tiskanje prve pjesmarice sa švedskim tekstovima (»Odae sveticae«, 1674). U XVIII. st. započelo se s organiziranjem javnih koncerata (Stockholm, od 1731), bila je napisana prva povijest glazbe na švedskom (»Historisk afhandling om musik«, 1773., Abrahama Hülphersa), od 1755. dalje gostovale su talijanske operne družine, a za vladavine Gustava III. bile su osnovane u Stockholmu Švedska kraljevska glazbena akademija (1771) i Kraljevska opera (1773). Uz djelatne većinom strane skladatelje, istaknuli su se i švedski skladatelji Johan Helmich Roman kao autor instrumentalne glazbe i misa, Arvid Niclas von Höpken i Johan Wikmanson kao autori gudaćih kvarteta i opera, i dr. U prvoj polovici XIX. st. aktualni su bili utjecaji bečke klasike uz rani romantizam i početak sustavnoga zanimanja za švedski glazbeni folklor. Domaći skladatelji (vodeći među njima bili su Bernhard Crusell, Eduard Brendler, Andreas Randel, Franz Berwald i dr.) skladali su komornu glazbu, simfonije, Singspiele, opere, zborove, ali ponajviše solo pjesme. U drugoj polovici XIX. st. domaći skladatelji, većinom školovani u Njemačkoj (Leipzig), stvarali su simfonije, komornu glazbu, operete i vodvilje, zborove i solo pjesme. Među njima su se istaknuli Ludvig Norman, Fritz Arlberg, Ivar Hallström, Johann August Söderman i dr. Na mijeni stoljeća važna je bila djelatnost triju kasnih romantičara: wagnerijanca i simfoničara Wilhelma Peterson-Bergera, skladatelja simfonija i simfonijskih pjesama nacionalnog usmjerenja H. Alfvéna te istaknutoga pijanista i dirigenta Wilhelma Stenhammara. Nekoliko naraštaja skladatelja tijekom XX. st. unosilo je u svoje opuse europske novosti i pluralnost stilova. Među njima se ističu: Natanael Berg, Oskar Lindberg, K. M. Atterberg i Ture Rangström kao nositelji kozmopolitizma, ekspresionist Hilding Rosenberg i impresionist Gösta Nystroem, neoklasicisti Dag Wirén i Gunnar de Frumerie. Nakon 1940. modernizam i avangardu uveli su skladatelji okupljeni u skupinama »Monday Group« i »Fylkingen«; reakciju na modernizam predstavljaju u 1950-ima opusi Jana Carlstedta, Boa Lindea, Gunnara Buchta i dr. Darmstadtsku školu i elektroničku glazbu uveli su Bengt Hambraeus, Bo Nilsson i Hans Holewa, elektroakustičku glazbu promoviraju Tamás Ungvary, Tommy Zwedberg, Ralph Lundsten i dr. Nakon 1960-ih istaknuta mjesta zauzimaju Sven-David Sandström, Miklós Maros, Hans Gefors, Karin Rehnqvist i mnogi drugi. Suvremena glazba uživa u Švedskoj znatnu potporu države s naglaskom na decentralizaciji, pri čem su vrlo aktivni Švedski radio sa zborovima i orkestrom, Institut za nacionalne koncerte (od 1963), Umjetnički savjet (od 1974), operni ansambli u Stockholmu, Göteborgu, Malmöu, Umeåu i Karlstadu, ustanove Levande Musik (Göteborg) i Ars Nova (Malmö) te mnogobrojne druge institucije.

Tradicijsku glazbu Šveđana otkrivalo se u nekoliko valova od početka XIX. do kraja XX. st. Značajne tiskom objavljene zbirke te vrste glazbe jesu: »Švedske narodne pjesme« (»Svenska folkvisor«, 1814–18), »Švedski napjevi« (»Svenska låtar«, 1922–40) i dr., a sakupljene zbirke narodnih napjeva čuvaju se u mnogobrojnim ustanovama, muzejima i arhivima. Među izvornim švedskim tradicijama važna je pastirska glazba (tzv. fäbod, tj. mljekarska glazba s glavnom formom i tehnikom zova lockrop), nastala kao funkcionalno dozivanje stoke na velikim površinama središnje i sjeverne Švedske; srodna je s pirenejskim, alpskim i nekim balkanskim tradicijama. Zasebnu pojavu tvore vokalne tradicije: balade s podrijetlom u srednjovjekovnoj dvorskoj literaturi; uspavanke (småvisor, tj. male pjesme); većinom molske ljubavne pjesme, i dr. One se uglavnom pjevaju bez pratnje. U 1970-ima i 1990-ima pojavila su se dva snažna vala oživljavanja vokalnih tradicija među švedskoj mladeži. Najstarije je švedsko narodno glazbalo nyckelharpa (violina s tipkama), zabilježena od XIV. st. dalje, dok je osobito u plesnoj glazbi najproširenija violina, u uporabi od sredine XVIII. st. Među plesnim oblicima vrlo je popularna ritmički i melodijski bogata polska, nastala iz poloneze.

Film

Prve filmske projekcije bile su održane 1896. u Malmöu, a iste su godine nastale i prve snimke švedskog lokaliteta (Stockholma). Od 1898. snimaju se i igrani filmovi, a do velikog uspona švedske kinematografije došlo je sredinom 1910-ih, kada su V. Sjöström (»Berg Ejvind i njegova žena«, 1917; »Fantomska kočija«, 1921) i M. Stiller (»Blago gospodina Arnea«, 1919) razvili jedinstveni nacionalni stil razrađene mizanscene, romantičarskih tema, dramske uloge krajolika i sugestivne uporabe osvjetljenja i kontrasta u dočaravanju poetskoga duha, ali i psihološke analize likova. Zlatnom dobu švedske kinematografije pridonio je i nastanak filmske tvrtke Svensk Filmindustri 1919., ali je sredinom 1920-ih došlo do stagnacije koja se početkom zvučnoga filma pretvorila u tešku krizu. Do revitalizacije je došlo početkom 1940-ih, kada su se istaknuli redatelji koji su karijeru započeli već u nijemom filmu: G. Molander (»Riječ«, 1943) i A. Sjöberg (»Put u raj«, 1943; »Gospođica Julija«, 1951). Početkom 1950-ih pozornost su privukli i senzualni filmovi Arnea Mattssona (»Plesala je jedno ljeto«, 1951), te poetski dokumentarist A. Sucksdorf, dok sredinom desetljeća svjetski poznat postaje I. Bergman, autor filozofičnih psiholoških filmova postekspresionističkoga vizualnog prosedea (»Sedmi pečat«, 1956; »Divlje jagode«, 1957; »Šutnja«, 1963; »Persona«, 1966), koji je sve do početka 1980-ih (»Fanny i Alexander«, 1982) održavao status jednoga od najistaknutijih svjetskih sineasta. Poticaj kinematografiji dao je i osnutak državne filmske zaklade Svenska Filminstitutet (1963), a sredinom 1960-ih javio se novi naraštaj redatelja: B. Widerberg, koji je, iako sklon političkome filmu, najveći uspjeh postigao impresionističkim ljubavnim filmom »Elvira Madigan« (1967), V. Sjöman, sklon provokativnoj tematizaciji seksualnih odnosa, M. Zetterling, redateljica feminističkih filmova, te J. Troell, koji se isticao lirsko-realističkim stilom u tradiciji švedskoga nijemog filma. Među redateljima koji su se javili sredinom 1970-ih najistaknutiji je Lasse Hallström, koji je nakon uspjeha suptilnih filmova o djeci »Moj pseći život« (1985) i »Djeca Bullerbyna« (1986) nastavio režirati u SAD-u, a od kasnijih L. Moodysson.

Citiranje:

Šveđani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/svedjani>.