Marković, Ivan, hrvatski crkveni povjesničar (Sinj, 23. X. 1839 – Sinj, 22. X. 1910). Franjevac. Filozofiju i teologiju je studirao u Šibeniku, Makarskoj i Zadru. Pisao je o povijesti Crkve, posebno o odnosima Istočne i Zapadne crkve, zatim putopise, polemike i prijevode poslanica sv. Jeronima. Smatrao je da pravoslavnim crkvama ne nedostaje samo hijerarhijsko jedinstvo, prekinuto raskolom 1054., nego i dogmatsko, nastalo uvođenjem dogmatskih razlika nakon raskola. Odbijajući priznati pravoslavcima posjed prave vjere, odbacio je poziv vrhbosanskoga nadbiskupa J. Stadlera da bude urednik časopisa Balkan (izlazio 1896–1902), posvećenoga problematici crkvenoga sjedinjenja. O dogmatskim razlikama između pravoslavaca i katolika raspravljao je s ruskim filozofom V. S. Solovjovom (Solovëv). Značajnija djela: Papino poglavarstvo u crkvi za prvih osam viekova (1883), Cesarizam i bizantinstvo u poviesti iztočnog raskola (I–II, 1891), Slaveni i pape (Gli Slavi ed i papi, I-II, 1897; hrvatski prijevod 1903–04), Dukljansko-barska metropolija (1902).
