ti, druga osoba, u filozofiji, cjelokupno područje ne-ja, u koje pripadaju bližnji i Bog. Iz toga su područja isključeni neživi objekti, jer oni nemaju nikakav status osobnosti. Ti se od »ja« i »ono« kvalitativno razlikuje po tom što ono nije nikakav proizvod jastvenih spoznajnih moći, nego je to što »ja« u čistoj neposrednosti zatječe u svojem životu prije svakoga iskustva, refleksije i spoznaje. U tom smislu ti se uspostavlja kao princip uspostave ja: kao ono što stalno pita i zahtijeva odgovore i pitanja, ti sâmo to ja uvijek iznova dovodi pred kušnju preispitivanja i preoblikovanja vlastite egzistencije. Kao živi drugi, ti na taj način postaje nužnim i nezaobilaznim uvjetom svake jastvene subjektivnosti (H. F. Jacobi, J. G. Fichte). Ono barem kao korektiv mora postojati čak i kada u čistom monološkom razmišljanju zbiljski sugovornik uopće nije prisutan (H.-G. Gadamer). Između ti i ja ne postoji nikakav pojmovni odnos, nikakvo predznanje ni bilo kakva vrsta fantazije (M. Buber). Ono je naprosto prije svakoga jastvenog iskustva svijeta i utoliko poput uvijek prisutne savjesti. Svako sredstvo pristupa tomu ti ukida njegovu izvornu funkciju najneposrednijega prisuća onoga što uvijek mora važiti protiv mene. Ono je zbog toga apsolutno nepovrjedivo i nedodirljivo (E. Levinas) i tek sa služenjem tako razumljenomu ti može se zasnovati i prava zajednica ravnopravnih pojedinaca (D. von Hildebrand, K. Löwith).
