usud (grč. μοῖρα, lat. fatum), u grčkoj, etrurskoj i rimskoj religiji, vjerovanje da čovjek od rođenja podliježe sudbini, osobito u pogledu smrti. Pripisuje se mikenskoj religijskoj i misaonoj baštini. Fatalizam potonjih stoljeća popraćen je slabljenjem vjere u bogove predaka i jačanjem uvjerenosti da sve ovisi o slijepoj sreći (božica Tiha). Na Rimljane je utjecalo etrursko vjerovanje da se čovjekov usud zapisuje u prvim danima života i da se smrt i zlo mogu barem odgoditi molitvom i žrtvama Jupiteru i Usudu; pritom su se, kao i Grci, oslanjali na magiju, astrologiju i spasenjske religije, pogotovo u kasnoj antici. Stoici su naučavali da su protiv sudbine jednako nemoćni i bogovi i ljudi, ali prihvaćanjem sudbine čovjek ostvaruje krjepost i mudrost. Slične je misli u rimskoj filozofiji zastupao Ciceron (O usudu – De fato).
