Bebić, Toma, hrvatski kantautor i pjesnik (Split, 6. XI. 1935 – Split, 4. II. 1990). Završio je 1955. Mašinsku podoficirsku školu u Puli. Napustivši mornaričku službu, radio je u policiji (1963–64) te kao novinar Slobodne Dalmacije (1965–69); umirovljen 1973. zbog zdravstvenih razloga. Dosljedno prihvativši boemski stav i marginaliziranu umjetničku poziciju, u vlastitoj nakladi objavio je više knjiga poezije (devet ih je 2002. okupljeno u izdanju Volite se ljudožderi) u kojima, oslonjen o igre riječima, epigrame, aforizme, kaligrame i tradicionalnije lirske zapise, ispisuje svojevrsnu antipoeziju, ludičku i često rugalačku, osovljenu oko ideje pjesništva kao slobode i posebice posvećenu erotskoj, ljubavnoj i angažiranoj tematici. Uz zbirku U sakatu vremenu (1976), ističu se »dječja poezija za odrasle« Tata-rata-ata-bum (1984) te iz ostavštine pripremljena Zelenoidna aritmetička metamorfoza zelenog konja u jednadžbi zelenojeda s travom zelenom, vizualna poema u tradiciji letrizma, dočim knjiga aforizama Volite se ljudožderi (1970) efektno sumira njegovu anarhističko-pacifističku poetiku.
Bebić je lokalne okvire nadišao, međutim, kao glazbenik. Isprva piše i sklada pjesme za druge izvođače, napose za klape (nagrađivane pjesme »Kaleto moja draga«, 1968; »Ive ‘Crvić’«, 1968; »Barba Filina lula«, 1970; »Jere moj«, 1972). Afirmirao se kao autor i pjevač pjesmama »Nevera« (1970) i »Leute moj« (1972), u kojima je, uz kasnije »Neznanom pomorcu« (1975) i »Devizna balada« (1980), ostvario svojevrsnu dekonstrukciju klapskog pjevanja, te »Nije gotovo kad je gotovo, nego je gotovo kad ja rečen da je gotovo« (1971., 1980. iznova snimljena pod naslovom »Oya noya«), koja se temelji na ojkanju, i »Tu-tu, auto, vrag ti piz odnija« (1973), antibaladom o magarcu, te pjevajući popularnu »Ča smo na ovon svitu« (1973), naslovnu pjesmu istoimene TV serije (skladatelja Đele Jusića na tekst Tomislava Zuppe). Neuobičajenih, »nemelodičnih« glazbenih formi i nekonvencionalnih, redovito nerimovanih stihova, mahom maritimne i pasatističke tematike (motivi lučkog polusvijeta, likovi mornara i životnih gubitnika), Bebićeve se pjesme često odlikuju kolažnom tehnikom naglih prijelaze između strofa i aritmičkih refrena te kontrasta vokala i klapskih dionica, a dodatno su osnažene njegovim hrapavim baritonom (koji je emociju izražavao i do egzaltacije), recitiranjem, vikanjem, onomatopejskim oponašanjem životinjskoga glasanja i uporabom neglazbenih citata (npr. zvukova s ulice). Držan apartnom pojavom, čemu je pridonio nekonformistički izgled i javni nastup, koji je tretirao kao performans, objavio je tek dva albuma: Volite se ljudožderi (1976), gdje je njegov glazbeni eklekticizam obuhvatio elemente folk-rocka, simfonijskog i progresivnog rocka te svjetske tradicijske glazbe (tango »Sjećanje«), i Oya noya… (1980), na kojem je svoje pjesme (neke iznova, poput »Nevere« i »Leute moj«) snimio u novovalnim rock-aranžmanima s naglašenim gitarističkim dionicama. Najuravnoteženiji omjer baladičnosti, glasovne izvedbe, stilizacije i glazbenih efekata ostvario je u pjesmama »Marčelina«, »Lanternista«, »Čovjek koji se smije« i »Tajne mora«.
Unatoč neimitabilnosti njegov je utjecaj na kasnije glazbenike, napose splitske (npr. sastav TBF, Marijan Ban), ali i izvan glazbe, obratno razmjeran broju pjesama (skladao ih je 25, a snimio 22) te je tijekom vremena stekao status prvoga hrvatskog doista alternativnog i underground glazbenika. Posmrtno mu je izdan kompilacijski CD Leute moj (2001).
