Denis [dəni'], Claire, francuska filmska redateljica i scenaristica (Pariz, 21. IV. 1946). Rođena u obitelji kolonijalnog službenika, djetinjstvo je provela u francuskim afričkim kolonijama. Oboljevši od dječje paralize, 1958. vratila se u Pariz gdje je 1971. završila studij filma na L’Institut des hautes études cinématographiques (IDHEC, danas La Fémis). Isprva asistentica režije, između ostalih Dušanu Makavejevu, Costa-Gavrasu, Jacquesu Rivetteu, Jimu Jarmuschu i Wimu Wendersu, debitirala je filmom Čokolada (Chocolat, 1988), o odnosu supruge francuskoga kolonijalnog službenika u Kamerunu i njezina crnog sluge. U toj drami prigušenih emocija, čija se enigmatičnost proteže i na cerebralni vizualni stil te fragmentarnu naraciju utemeljenu na naslijeđu kasnoga filmskog modernizma, najavila je trajnu zaokupljenost društveno transgresivnim temama, odnosima likova – često stranaca u svojoj okolini – zasnovanima na načelu kontrasta (domaće/tuđe, unutarnje/vanjsko, vidljivo/nevidljivo, rečeno/neizrečeno), motivima tijela (napose kože), nasilja i seksualnosti, kao i autobiografsku obilježenost iskustvom odrastanja u Africi, čime se njezin opus u cjelini izrazito otvorio postkolonijalnoj i postfeminističkoj kritičkoj recepciji. Nakon više igranih (Fućka mu se za smrt – S’en fout la mort, 1990; Ne spava mi se – J’ai pas sommeil, 1994; Nénette i Boni – Nénette et Boni, 1996), televizijskih i dokumentarnih filmova, široku je pozornost privukla petim igranim ostvarenjem Dobar posao (Beau Travail, 1999), svojim najcjenjenijim djelom, čija se nabačena priča temelji na pripovijesti Billy Budd Hermana Melvillea, transponiranoj u ispostavu Legije stranaca u kolonijalnom Džibutiju. Taj film propituje teme muške žudnje, maskuliniteta i patrijarhalne represije koju simbolizira repetitivna vojna struktura, a istican je zbog taktilnosti slike i tjelesnosti glumačkih izvedbi. Kolonijalnim iskustvom u Africi obilježen je i film Bijeli materijal (White Material, 2009), politička drama o Francuskinji koja ostaje na svojoj afričkoj plantaži tijekom građanskoga rata, dočim je obiteljska melodrama 35 čašica ruma (35 Rhums, 2008) inspirirana Kasnim proljećem Yasujira Ozua. Njezini kasniji igrani filmovi, u kojima razrađuje teme obitelji, susreta sa strancem ili povratka, kvalitativno variraju, a recepcija im je bila raznolika, pri čem se, u pokušaju da dopre do šire publike, okušala u različitim žanrovima (Trouble Every Day, 2001; Petak navečer – Vendredi soir, 2002; Uljez – L’Intrus, 2004; Nitkovi – Les Salauds, 2013), uvodeći i erotske motive, a dobro su primljene romantične drame Isabellino sunce (Un beau soleil intérieur, 2017) i Obje strane oštrice (Avec amour et acharnement, 2022), nagrađena Srebrnim medvjedom za režiju u Berlinu. Svoj je vizualni prosede i transgresivne teme uspješno prenijela u dva filma na engleskom jeziku, znanstvenofantastični Misija: duboki svemir (High Life, 2018) te politički triler Zvijezde u podne (Stars at Noon, 2022), adaptaciju romana Denisa Johnsona nagrađenu ex aequo Grand prixom na Canneskom festivalu.
