epikurovsko pjesništvo

epikurovsko pjesništvo, naziv kojim se u povijesti književnosti označuje umjetničko oblikovanje ideja antičkog filozofa Epikura. Za njihovo je širenje među prvacima rimske književnosti (Vergilije, Horacije) zaslužna epikurovska škola u Napulju, a najvećim se dometom epikurovskoga pjesništva smatra Lukrecijev spjev O prirodi. Odlikuje se interesom za tvarnu dimenziju svijeta i osjetilnu spoznaju. Premda su neki kritičari bili tolerantni prema epikurovskomu pjesništvu (Ciceron se, primjerice, bio zauzeo za posmrtno objavljivanje Lukrecijeva spjeva), napuštanje mitološkog svjetonazora postalo je povodom njegovim neautentičnim interpretacijama, a konačno i zabranama u doba dominacije teološke apologetike.