gnostici (prema grčkom γνωστıϰός: koji spoznaje, razborit), filozofi, odnosno teolozi iz I. i II. st. nakon Kr. koji su misterije, skrivene u vjeri, nastojali spoznati i osvijetliti s pomoću filozofske spekulacije. Dok su crkveni gnostici (Klement Aleksandrijski i Origen) htjeli gnozom poduprijeti vjeru i racionalnim putem osnažiti njezine temelje, nekršćanski gnostici (Bazilije, Valentin i dr.) spajali su gnostiku sa staroorijentalnim, posebice s perzijskim i sirijskim religijskim predodžbama, te sa židovskom teologijom i platonovskom, stoičkom i pitagorovskom filozofijom. Gotovo svim ovim smjerovima zajednički je nauk o dvojstvu Boga i tvari, a premošćivanje toga jaza događa se preko niza posrednih bića, jednako kao i misao o isijavanju ili zračenju (emanaciji) u opadajućim stupnjevima bitka i o povratku k izvoru na putu izbavljenja.
