Hegedušić-Frangeš, Branka, hrvatska oblikovateljica tekstila i slikarica (Zagreb, 15. VI. 1906 – Zagreb, 6. XII. 1985). Diplomirala je kod Vladimira Becića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1928), potom se usavršavala u Pragu, gdje je polazila Školu za primijenjenu umjetnost i strukovni tečaj za čipkarstvo, te u manufakturi za goblen u Beču. Isprva je radila nacrte za razne vrste tekstila (čipke, tapiserije, sagove, tekstil za odjevne predmete i dr.), reinterpretirajući motive iz narodne umjetnosti i starohrvatske pleterne ornamentike; ističe se Vezivo na svili (1923., MUO) kao vrhunsko ostvarenje hrvatskog art décoa.
Radila je od 1930. u zagrebačkoj Ženskoj udruzi za očuvanje i promicanje hrvatskog kućnog obrta, kojoj je jedna od utemeljiteljica bila njezina majka Ženka Frangeš. Svojim autentičnim pristupom u oblikovanju tekstila (stilizacija, plošna kompozicija i jednostavni oblici) te spojem socijalne angažiranosti (čipka Selo, 1930., vez na tilu, MUO, s prikazom seljaka koji je kao najamni radnik primoran obrađivati zemlju crkvenog veleposjednika) i tradicionalnih motiva preuzetih iz narodnog rukotvorstva (tapiserija Dalmatinski ples, prije 1934., MUO), sudjelovala je u stvaranju nacionalnoga likovnog izraza te istodobno pridonijela ciljevima Udruženja umjetnika Zemlja, na čijim je izložbama izlagala 1934–35. kao jedina ženska članica. Istaknula se i krokijima u kojima je, koristeći se groteskom i ironijom, oslikavala trenutke građanske dokolice (Jutro stare dame, 1933., MMSU; Iz Marienbada, 1933–34., MSUB; Visoko društvo i Kongres žena, 1934; Na šetalištu, 1935).
U tom je razdoblju napisala brošuru Prilog upoznavanju i unapređenju hrvatskog kućnog obrta (1930) u kojoj razmatra prilike u oblikovanju i tehnologiji, industriji i trgovini tekstila u Hrvatskoj i drugim europskim sredinama te uz povijesni prikaz razvoja hrvatskog čipkarstva, piše i o značenju i vrijednosti kućnih obrta kao mreže socijalnih, ekonomskih, tehnoloških i estetskih čimbenika.
Nakon II. svjetskog rata radila je kao profesorica slikarstva i ravnateljica na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (1949–54), gdje je osnovala Odjel za tekstil i kostimografiju te bila suosnivačica (1950) Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti »Andrija Buvina« (poslije ULUPUH). Bavila se slikarstvom (Istranka, 1949., ulje; Dalmatinska tkalja, 1950., pastel) te radila zidne slike (Titovo kolo, 1946., Gradski podrum u Zagrebu), a 1960-ih je od svakodnevnih predmeta sastavljala crnohumorne nadrealističke asamblaže (Assamblage Abbazia II, 1968., NMMU). Crtežima jedinstvene čistoće i jednostavnosti izraza ilustrirala je dječje slikovnice (Put u život Gustava Krkleca, 1946), kao i antologijska djela hrvatske književnosti (Planine Petra Zoranića, 1964). Izrađivala je plakate (Glavna smotra hrvatske seljačke kulture, 1946., Grafička zbirka NSK) te napravila mapu crteža Narodne nošnje u Jugoslaviji (1962).
Redovito je nagrađivana na međunarodnim skupnim izložbama (zlatna medalja u Barceloni 1929., Grand prix u Parizu 1937. i Philadelphiji 1939). Retrospektivna izložba priređena joj je u MMSU-u u Rijeci 1968., a monografiju joj je Marina Baričević napisala 2007. Kako bi izbjegla usporedbe s ocem Robertom Frangešom Mihanovićem i suprugom Krstom Hegedušićem (od 1932), neko je vrijeme djelovala pod pseudonimom Branka Kristijanović.
