Ibn al-Asir ili Ibn al-Atir (arapski Ibn al-Aṯīr [ibnulaϑi:'r]), pseudonim trojice braće zaslužnih za arapsko-islamsku znanost. Rođeni su u Gazīra ibn Omar na Tigrisu.
Abū’ssa‘ādāt al-Mubārak ibn Muḥammad, arapski jezikoslovac i pravnik (1150 – Mosul, 1210). Pisao je djela iz tefsira (komentari Kurana), prava i tradicije; najvažnija su ona o nepouzdanim izrekama Muhamedovim (Al-Nihāya), Zbornik načela u izrekama Poslanika (Ğāmi‘ al-uṣūl fī aḥādīṯ al-rasūl) i komentar Kurana (Al-Anṣāf fī ’l-ğam’a bayn al-kašf wa ’l-kaššāf).
Abu’l-Ḥasan ‘Izzuddīn ‘Alī ibn Muḥammad, arapski povjesničar i filolog (21. V. 1160 – Mosul, V. ili VI. 1233). Školovao se u Mosulu i Bagdadu, živio u Mosulu, Alepu i Damasku. Pripadao krugu vodećih povjesničara koji su pisali arapskim jezikom. Slavu je stekao djelima Sveobuhvatna povijest (Al-Kāmil fi ’l-tārīẖ), 12 knjiga u kojima obrađuje i križarske ratove, i Šumski lavovi u poznavanju sudrugova Muhamedovih (Usud al-gāba fī ma‘rifa al-ṣaḥāba).
Ḍiyā’uddīn Naṣrullah ibn Muḥammad, arapski pisac (1163 – Bagdad, 1239). Bio je u službi na dvoru Saladina Ejubida u Egiptu, Saladinova sina Afdala u Damasku i kralja Zāhira u Alepu, potom tajnik na dvoru Atabega u Mosulu. Slavu je stekao djelom Izreke o odgoju pisca i pjesnika (Al-Maṯal al-sā’ir fī adab al-kātib wa’l-šā‘ir).