internacionalni stil. 1. Stil u slikarstvu i minijaturi zapadne Europe, približno između 1375. i 1425., koji je povezivao kasnogotičke s ranorenesansnim elementima. Prepoznatljiv je po raskošnim narativnim prizorima u kojima se otmjeni običaji i elegantne manire dvorskoga i aristokratskoga društva prikazuju dekorativnom fakturom i bogatim koloritom. Glavni su predstavnici slikari i minijaturisti Gentile da Fabriano, Pisanello i braća Limburg.
2. Smjer u modernoj arhitekturi koji sintetizira osnovne značajke konstruktivizma (skeletna gradnja, armirani beton, staklene stijene) i funkcionalizma u pristupu, razradbi i oblikovanju. Razvio se poč. 1920-ih u djelima arhitekata W. Gropiusa i L. Mies van der Rohea u Njemačkoj i Americi, J. J. P. Ouda u Nizozemskoj, Le Corbusiera u Francuskoj te R. Neutre i P. Johnsona u Americi, a tijekom sljedećih desetljeća proširio se cijelim svijetom.
