Kármán [ka:'rma:n], József, madžarski prozaik (Losoncz, 14. III. 1769 – Losoncz, 3. VI. 1795). Sin protestantskoga pastora, studirao pravo u Budimpešti i Beču te 1789. položio odvjetnički ispit u Požunu. Slobodni zidar; 1792. sudjelovao je u stvaranju prvoga madžarskoga kazališnog društva. Osmislio program po kojem bi Pešta, u europskom i nacionalnom duhu, postala kulturnim i književnim središtem, a svoj je književni program objavio u studiji Uljepšavanje nacije (A nemzet csinosodása). Pokrenuo je književni tromjesečnik Uránia (1794–95) te u tri broja objavio sva svoja djela, često i nepotpisana. Kada je za apsolutizma cara Franje II. otkrivena urota hrvatsko-ugarskoga vođe jakobinaca I. Martinovića, s kojim je bio povezan, sklonio se u roditeljski dom, gdje je iznenada umro. Njegova književna ostavština smatra se, uz djelo Gy. Bessenyeia, najboljom prozom madžarskoga prosvjetiteljstva. Pisao je novele, pripovijetke, dramatizirane povijesti, a najznačajniji mu je sentimentalni dnevničko-epistolarni roman Fanina ostavština (Fanni hagyományai), pisan u duhu Rousseauove Nove Heloize i Goetheova Werthera.