konačnost, svojstvo ograničenoga, sastavljenoga bića koje je dio nekog prostora ili vremena. Granica kao temelj konačnosti ujedno izražava prestanak savršenosti ili čiste zbiljnosti. Konačnost je suprotnost beskonačnog, apsolutnog i neograničenoga. Ona može biti tvarne ili duhovne naravi. Konačni bitak neke stvari pokazuje koliko je jedna stvar savršenija od druge u empirijskom i kvalitativnom pogledu, tj. njezinu vlastitu »puninu bitka« u odnosu na beskonačne mogućnosti njegova ozbiljenja. U metafizičkom smislu, konačan je svaki bitak koji se može podvesti pod neki opći pojam ili kategoriju, koji dakle ima svoju jasnu određenost, koja nije ništa drugo nego njegova granica. Takav je sav stvoreni bitak kao predmet poimanja i određivanja, ali on u sebi već implicira postojanje beskonačnosti kao uvjeta mogućnosti svega konačnoga. Približavanje konačnih, stvorenih bića beskonačnosti utvrđuje se prema stupnju ozbiljenosti njihovih mogućnosti. Svaka konačna stvar, koja ima određenu egzistenciju, može postojati ili djelovati samo ako ju neki drugi uzrok određuje za postojanje i djelovanje (B. de Spinoza), što znači da je konačnost izraz te prouzročenosti. U filozofiji egzistencije konačnost postaje temeljnim načinom iskušavanja smisla čovjekova bitka uopće (M. Heidegger). Odlučujući se za konačnost, čovjek se odlučuje za sebe samoga, odnosno za slobodu kao svoj vlastiti nacrt (J.-P. Sartre).
