kondicional (lat. modus condicionalis), uvjetni, pogodbeni način. Kondicionalnima ili pogodbenima nazivaju se glagolski oblici kojima se označuje uvjetovana, hipotetička radnja, tj. radnja ovisna o kakvoj pretpostavci ili o kakvoj drugoj radnji. U indoeuropskom prajeziku nije bilo posebnih oblika za kondicional. U romanskim jezicima kondicional se obično tvori preteritalnim oblicima pomoćnoga glagola »imati« u značenju »trebati« i infinitiva (danas najčešće srasli u jednu fonetsku riječ za kondicional sadašnji), a u germanskima perifrastično (npr. njem. ich würde sagen – rekao bih). U slavenskim jezicima kondicional se tvori oblicima pomoćnoga glagola »biti« (u aoristu) i participom radnim. U različitim jezicima funkcije kondicionala imaju različiti glagolski oblici, obično konjunktiv, optativ ili pojedini indikativni oblici. U hrvatskom jeziku razlikuju se kondicional prvi (ili sadašnji) i kondicional drugi (ili prošli) i oba su složeni glagolski oblici. Označuju da tko želi ili da može što učiniti, odn. da se kakva radnja može ostvariti pod određenim uvjetima (npr. pod uvjetom da se prethodno ostvari neka druga radnja). Kondicional prvi tvori se od nenaglašenog aorista pomoćnoga glagola biti (bih, bi, bi; bismo, biste, bi) i radnoga glagolskoga pridjeva (npr. radio bih), a kondicional drugi od kondicionala glagola biti i radnoga glagolskoga pridjeva (bio bih radio). Kondicional prvi u samostalnoj (apsolutnoj) porabi označuje želju ili mogućnost (npr. »Da bi vazda sretna bila!«), odn. ublaženu, obzirnu izjavu (npr. Rekao bih da nije baš sasvim tako), a vrlo je čest i u pitanjima (npr. Kako bih to mogao zaboraviti?), pa se zato kondicional, posebno u takvoj porabi, ponekad naziva i potencijalom. U zavisnosloženim rečenicama, posebno pogodbenima, označuje uvjetovanost, hipotetičnost (npr. Kad bih imao vremena, svakako bih došao). Osim toga, kondicional prvi dolazi i u namjernim rečenicama (npr. Odselio se u grad kako bi se zaposlio). Kondicional prvi može se upotrebljavati i u vremenskome značenju. Tada označuje radnju koja se u prošlosti ponavljala (npr. On bi svaki dan navraćao i raspitivao se o svemu). Kondicional drugi rabi se za označavanje mogućnosti ili uvjetovanosti vezane za prošlost i ne upotrebljava se samostalno, nego uvijek u sastavu zavisnosloženih rečenica, npr. Da je on to bio rekao, već bi se doznalo. U suvremenom hrv. jeziku upotrebljava se vrlo rijetko jer je uvijek zamjenljiv kondicionalom prvim.
