lokalizacija (od kasnolatinski localis: mjesni, prema latinskom locus: mjesto), općenito, smještanje u prostor. U filozofijskoj teoriji zamjedbe lokalizacija označuje s jedne strane fenomenalno činjenično stanje mjesnih određenosti (u pogledu mjesta, položaja, smjera, kretanja, udaljavanja) sadržajâ svijesti, a s druge strane hipotetički proces koji fenomenalne danosti smješta u zorno-prostorne sustave odnosâ. Pitanjima lokalizacije i prostorne zamjedbe bavili su se poglavito filozofi XVII. i XVIII. st. G. Berkeley i É. B. de Condillac, a poslije I. Kant i R. H. Lotze. Osnovna se misao sastoji u tome da se subjektivni i zbiljski prostorni poredak fundiraju paralelno: osoba koja sebe i druga bića zamjećuje u prostoru »ekscentrična« je u činu zamjećivanja u odnosu na samu zamjedbu te uprostorenosti, dok s druge strane sama ta uprostorenost, kao »egzocentričnost« uopće, omogućuje onu ekscentričnost koja (transcendentalnom) subjektu povratno omogućuje da samoga sebe doživi kao doživljajno jedinstvo svojih najrazličitijih prostornih zamjedbi, tj. kao Ja, ili da time ponovno uspostavi svoju unutarnju »egocentričnost« (Georg Elias Müller, Johannes von Kries i dr.).
