Lukarević (Lucari, Luccari, Lucaro), hrvatska plemićka obitelj iz Dubrovnika. Podrijetlo vuče od Slabba Lucarija, koji je potkraj XII. st. više puta obnašao dužnost suca (iudex) i vjerojatno bio sin Lucarusa, konzula iz 1169. Kako je u XII. i početkom XIII. st. ime Lucarus bilo često na području Dubrovačke Republike, ne može se pouzdano rekonstruirati moguća rodbinska povezanost između svih osoba koje su ga nosile. Obiteljsko ime Lucari uvriježilo se na tome području nešto kasnije, u drugoj polovici XIII. st. Rodonačelnikom obitelji smatra se Lucarus Fusci (druga polovica XIII. st.), vjerojatno unuk Slabba Lucarija, utjecajan brodovlasnik i trgovac koji je trgovao s dubrovačkim zaleđem, Venecijom te na širem prostoru Jadrana i Balkana. Ujedno je obnašao važne upravno-administrativne dužnosti u samome gradu. U javnome životu prve polovice XIV. st. isticali su se Marko, poznat po dobrim vezama sa srpskim dvorom, i Junije, ugledan trgovac, diplomat i gradski vijećnik. U XIV. st. obitelj se intenzivno bavila trgovinom solju i zakupom carina pa je razvila čvrste trgovačke veze sa zemljama u zaleđu. Nakon Junijeve smrti, političku i trgovačku aktivnost preuzeli su Markovi sinovi Nikola i Lucarus, koji su stekli veliki imetak. Potkraj XIV. st. najugledniji predstavnik obitelji bio je Stjepan, sin Nikolin, koji je obnašao mnoge diplomatske i javne dužnosti, a 1380. postao je prvim dubrovačkim knezom iz roda Lukarevića. Od njega i brata mu Mihajla potječu dvije loze obitelji Lucari, koja se sredinom XV. st. znatno razgranala. Njezini članovi isticali su se u političkom, gospodarskom i kulturnom životu Dubrovnika. Tako su u drugoj polovici XVI. st. djelovali pjesnik Frano i povjesničar Jakov. Obitelj Lukarević izumrla je početkom XVIII. st. smrću pisca Ivana.
