Makabejci (od hebr. maqqābāh: mlat, čekić), židovska obitelj koja je 166. pr. Kr. podignula ustanak protiv Antioha IV. Epifana. Nadimak »makabi« prvi je nosio vođa ustanka Juda, sin svećenika Matatije, potom su nadimak nosila i njegova braća Jonatan i Šimun te njihovi sinovi. Izborom Šimuna (140. do 135. pr. Kr.) za kneza i vrhovnoga svećenika dinastija je postala nasljednom. Za vladavine njegova sina i nasljednika Hirkana I. (135. do 104. pr. Kr.), a osobito pod vladom Aleksandra Janaja (103. do 76. pr. Kr.), došlo je do teških stranačkih borbi i građanskoga rata (saduceji, farizeji); suparničke borbe dovele su do Pompejeve intervencije (63. pr. Kr.) i do gubitka državne samostalnosti, odnosno do rimskoga protektorata. – Makabejske potomke koji su vladali Judejom do rimske okupacije J. Flavije naziva Hasmonejcima. – Makabejski ustanci opisani su u Bibliji.
Makabejske knjige, četiri spisa što se odnose na starohebrejsku povijest i religiju, koji međusobno nisu ni u kakvoj vezi. Prva knjiga sadrži povijest vladavine Antioha IV. Epifana (175. pr. Kr.) do smrti Šimuna Makabejca (131. pr. Kr.). Druga knjiga prikazuje povijest vladavine Seleuka IV. do smrti vojskovođe Nikanora (161. pr. Kr.), a sadrži i poruku Izraelcima u Egiptu da slave Hanuku kao svetkovinu pobjede Makabejaca. Treća knjiga opisuje događaje za nadiranja Ptolemeja IV. Filopatora (221. do 204. pr. Kr.). Četvrta knjiga sadrži propovijed o gospodstvu razuma nad strastima. Sva su ta četiri spisa napisana na hebrejskom, ali su sačuvana u grčkome prijevodu. Prva i druga Makabejska knjiga uvrštene su u aleksandrijski starozavjetni kanon biblijskih knjiga (te ih kao deuterokanonske priznaje Katolička crkva), dok se treća i četvrta knjiga smatraju apokrifima.
