obilježje.
1. U logici i spoznajnoj teoriji, istaknuto (bitno) svojstvo ili odredba neke stvari koje ju u njezinu individualnom bitku razlikuje od drugih stvari (differentia specifica), ali ju ujedno čini pripadnom jednoj vrsti ili rodu stvari (npr. plavo kao bitno obilježje svih plavih stvari, odnosno predmeta; čovjek kao bitna odredba Sokrata). U ovom drugom značenju obilježje se pojavljuje kao rodni pojam (genus proximum) koji obuhvaća sva pojedinačna ozbiljenja nekoga bitnog obilježja. Dok je obilježje vezano uz viši pojam, svojstvo određuje pojedinačni predmet: Sokratovo je svojstvo npr. umnost, ali umnost kao obilježje ne pripada Sokratu kao pojedincu, već pojmu »čovjek«.
2. Primjetno svojstvo jezične jedinice koje ju određuje kao pripadnika neke kategorije ili ju razlikuje od druge slične jedinice. Npr. hrvatski glas z ima obilježje zvučnosti. Po njem se zajedno s glasom ž svrstava u posebnu skupinu zvučnih tjesnačnih glasova. To ga obilježje razlikuje od glasa s, koji se tvori na istome mjestu i na isti način, ali bezvučno. Obilježja su često shvaćena kao skup, npr. glas z ima obilježja »zvučni«, ili [+ zvučni], »prednji«, »šumni«, »trajni« itd. Pojam je izvorno fonološki, nastao u sklopu teorije razlikovnih (distinktivnih) obilježja. No obilježje je svojstvo jedinica svih jezičnih razina pa postoje fonetska (akustička, artikulacijska, slušna), fonološka (naglasna, prozodijska), morfološka, sintaktička, semantička obilježja. Npr. u komponencijalnoj analizi imenica djevojčica sastoji se od obilježja »žensko«, »dijete«, odnosno [+ žensko], [– odraslo]. Obilježja se mogu razlikovati po vrsti: jednostruka, dvostruka (binarna) ili mnogostruka; po ulozi: razlikovna i zalihosna obilježja; po ustroju: osnovna, nadređena, podređena; po pripadnosti: jezična (unutarjezična) i izvanjezična (metajezična); po teoriji: strukturalistička, generativna, višeglasna.
