organologija (prema grčkom ὄργανον: glazbalo + -logija), u glazbi, teorijska disciplina koja se bavi istraživanjem i klasifikacijom glazbala kao predmeta s pomoću kojih se proizvodi zvuk. Razlikuje se od organografije, koja glazbala samo opisuje (npr. povijesno-mitološki prikazi glazbala M. Praetoriusa i M. Mersennea u XVII. st.). U povijesnoj perspektivi starogrčka, ranokršćanska i arapska organologija klasificirala je glazbala uglavnom na žičana i puhaća te udaraljke. Ta je podjela preuzeta u novovjeku europsku glazbenu kulturu i vrijedila je do početka XX. st. Od 1914. većina organologa prihvaća novu Hornbostel-Sachsovu klasifikaciju, kojom se glazbala razvrstavaju u idiofonska (zvuk se proizvodi treperenjem cijeloga izvora zvuka, npr. zvonom), membranofonska (zvuk se proizvodi titrajem membrane, npr. na bubnju), kordofonska (zvuk se proizvodi titrajem žice, npr. na violini ili gitari) i aerofonska (zvuk se proizvodi titrajem stupca zraka, npr. na orguljama i svim puhaćim sviralama) te, dodatno, elektrofonska (zvuk se proizvodi elektromehanički ili elektronički, npr. sintesajzerom). Suvremeni pristupi (npr. André Schaeffner, Erich Stockmann, M. Hood, H.-P. Reinecke, Margaret J. Kartomi i dr.) modificiraju ili mijenjaju Hornbostel-Sachsovu klasifikaciju, nastojeći shvatiti glazbala u kontekstu konkretnog muziciranja i s obzirom na tehnike izvođenja, glazbene funkcije i druge društveno-kulturne odrednice, uzimajući u obzir i neke izvaneuropske glazbene kulture. U proizvodnji glazbenog zvuka posebno promjenljivo mjesto tijekom povijesti svih glazbenih kultura zauzimaju, kao organološki fenomen, ljudski glas i tijelo.
