ostavinski postupak, vrsta sudskog izvanparničnoga postupka u kojem se utvrđuju nasljednopravni učinci ostaviteljeve smrti i određuju mjere zaštite ostavine i prava glede nje. Sam postupak ovisi o sustavu nasljeđivanja u pojedinom pravnom poretku. Ondje gdje se nasljeđuje urudžbom, kako je u Hrvatskoj bilo do Zakona o nasljeđivanju (1955), sud u postupku utvrđuje koji od potencijalnih nasljednika ima najjači temelj nasljeđivanja, poziva ga da se očituje želi li prihvatiti nasljedstvo, pa mu ga nakon prihvata (pozitivna nasljednička izjava) rješenjem uručuje u tzv. idealni posjed. Ondje gdje se nasljeđuje na temelju prava (ipso iure), kao što je to u Hrvatskoj od 1955., u načelu se ne vodi neki iscrpniji postupak. Sud nakon sumarnoga postupka nasljedniku s najjačim pravnim temeljem izdaje nasljedni list, kojim se može legimitirati trećima kao nasljednik i eventualno skupljati svoje nasljedstvo. Samo se nasljednik koji se odriče nasljedstva mora o tome izričito očitovati (negativna nasljednička izjava). Kada je u nas uveden sustav ipso iure nasljeđivanja, ostavinski postupak nije mu bio sasvim prilagođen, nego je zadržao neka obilježja iz prethodnoga sustava. Po načelu oficioznosti, postupak se pokreće po službenoj dužnosti pošto sud od matičara primi smrtovnicu. Sastavljanje smrtovnice, popis ostavine, osiguranje ostavine te proglašenje oporuke ubrajaju se u prethodne radnje, a središnja je radnja samoga postupka ostavinska rasprava, nakon koje se donosi rješenje o nasljeđivanju. U skladu s načelom ekonomičnosti sudskoga rada, po službenoj se dužnosti postupak vodi do kraja samo ako u ostavini ima nekretnina. To je potrebno kako bi rješenje o nasljeđivanju poslužilo kao zemljišnoknjižna isprava za uknjižbu nasljednikovih i zapisovnikovih prava na nekretninama. Ako nema nekretnina, postupak se obustavlja, a vodi se samo na zahtjev zainteresiranih osoba. Za vođenje postupka prvenstveno je nadležan općinski sud na području kojega je ostavitelj imao prebivalište u trenutku smrti. Po hrv. Zakonu o nasljeđivanju (2003) sud će samo iznimno voditi postupak. U pravilu predmet povjerava javnomu bilježniku koji dalje vodi postupak kao sudski povjerenik te donosi rješenje o nasljeđivanju. Rješenje o nasljeđivanju ima deklaratorni karakter: njime se utvrđuje tko je u trenutku ostaviteljeve smrti stekao nasljedno pravo ili neko drugo pravo iz ostavine, te donekle i sastav ostavine. Pošto rješenje postane pravomoćno, više se ne može voditi nikakav ostavinski postupak, nego zainteresirane osobe, koje nisu vezane tim rješenjem, svoja prava mogu ostvarivati u parničnom postupku. Pravomoćnim su rješenjem vezane sve osobe koje su bile uredno pozvane na ostavinsku raspravu, bez obzira na to jesu li se odazvale. Te osobe samo u nekim iznimnim situacijama (npr. naknadno pronađena oporuka) ipak mogu prava ostvarivati u parnici dok im ne zastari nasljednički zahtjev.
