Pechiaro [pekja:'ro], hrvatska plemićka obitelj iz Zadra. Istovjetna s obitelji Martinušić (Martinussio); prezime Pechiaro uvriježilo se od početka XV. st. Potječu od Vučine, kneza Trogira i načelnika Splita s početka XIII. st., koji je bio potomak hrvatskog plemićkoga roda Bribirski. Njegov sin Martinuš spominje se u zadarskim izvorima 1240. Imao je sinove Vučinu, Mihu, Stjepana i Petra, koji je bio začetnik obiteljskog ogranka u Trogiru. Miho je bio najpoznatiji član obitelji u Zadru (spominje se 1272–1309), a 1275. dobio je zemljište u Račici, što je bio temelj obiteljskoga veleposjeda. Posjedovao je i zemljišta u Petrčanima, na Pašmanu i Dugom otoku. God. 1277. bio je zadarski predstavnik pri ugovaranju mira između Splićana i Trogirana, a 1289. zabilježen je kao sudac. Mihin sin Vučina proširio je postojeće posjede i stekao nove, bavio se trgovinom, a 1317. zabilježen je kao egzaminator. Imao je sinove Ivana i Nikolu (umro u mletačkom zatočeništvu 1347). Obiteljsku lozu nastavio je Ivanov sin Miho (1359–90), uspješan poslovni čovjek, sudac, egzaminator (1368) i rektor (1385). U XV. st. djelovali su Mihini sinovi Ivan, Šimun (talac u Veneciji 1412) i Lovro te Lovrin sin Nadalin. Nove posjede u okolici Zadra stekli su potkraj XV. i početkom XVI. st. Nadalinovi sinovi Šimun i Jakov, koji su unajmljivali solane te posjedovali vlastiti dućan. Iako je od XIV. do XVI. st. obitelj Pechiaro pripadala skupini gospodarski najsnažnijih zadarskih plemićkih obitelji, njezini se članovi nisu znatnije isticali u javnim službama. Obitelj je vjerojatno izumrla u XVIII. st.
