Petrico (Petrizo), plemićka obitelj iz Zadra. Potječe od posljednjih zadarskih priora s početka XII. st. te pripada skupini najstarijih zadarskih obitelji. U izravnoj liniji potječe od Vitače (spominje se 1146), čiji je brat bio nadbiskup Lampridije, a sin konzul (1199) i sudac Petrica, po kojem je obitelj dobila ime. Koncem XII. i u prvoj polovici XIII. st. njegovi sinovi Vitača, Andrija i Ivan (Çançius) već se spominju kao de Petrico. Od njih se osobito istaknuo Andrija, imućan poslovni čovjek koji je bio egzaminator, sudac (1239) te advokat samostana sv. Kuzme i Damjana (1240) i novoosnovanoga hospitala sv. Martina (1254). God. 1247. spominje se u popisu zadarskih plemića prilikom sklapanja mira s mletačkim vlastima nakon neuspjele pobune u Zadru. U sljedećem naraštaju, od sredine XIII. st., u komunalnome životu Zadra bili su utjecajni Vitačini sinovi Damjan i Madije, Ivanov sin Ivan (egzaminator), te Andrijini sinovi Ivan, Viktor (sudac 1265) i Jakov (prokurator Sv. Martina 1289., egzaminator 1294., 1303). Od Krševana Viktorova (sudac egzaminator 1295) potječe obitelj de Vitichor. Zadarski izvori iz prve polovice XIV. st. spominju i sinove Jakova Madijeva, Madija i Zoila, te unuke Mateja i Jakova Zoilova. U prvoj polovici XIV. st. osobito se istaknuo Toma, koji je bio sudac egzaminator (1315., 1336), sudac (1332., 1333) te zadarski poslanik u Veneciji 1345. Njegov sin Ivan (u. 1390) bio je talac u Veneciji nakon zadarske pobune 1346., a u razdoblju anžuvinske vlasti nad Zadrom više je puta bio biran za rektora (1367–82). Ivanov sin Toma, također rektor (1392–1408), bio je pristaša mletačkog zauzimanja Zadra 1409., zapovjednik galije prilikom opsade Šibenika i poslanik u Veneciji (1409., 1422). Posjed obitelji ubrajao se u XIV. i XV. st. među manje zadarske plemićke posjede i nalazio se pretežito u okolici grada. U obiteljskome grbu nalazi se prikaz grifona. Obitelj je vjerojatno izumrla u XV. st.
