pitanje.
1. U gramatici isto što i upitna rečenica, tj. rečenica kojom se nešto pita: traži obavijest o nečem nepoznatom (Je li Ivan stigao?), potvrda o nečem nesigurnom ili pretpostavljenom (Zar je obolio?), tuđi pristanak uz vlastiti sud (Nije li ovaj cvijet prekrasan?) itd. U mnogim jezicima upitne rečenice sintaktički se znatno razlikuju od izjavnih, osobito redom riječi (npr. inverzija u njemačkome: Er singt »On pjeva«, ali Singt er? »Pjeva li on?«). U mnogim jezicima upitna zamjenica u upitnoj rečenici u pravilu stoji na početku rečenice (npr. u hrvatskome Koga je on vidio? mj. On je vidio koga?), ali ima i jezika u kojima nema pomicanja upitnih riječi (npr. mandarinski kineski). Kao stilsko sredstvo u književnosti i govorništvu, ali i u običnom govoru, dolazi tzv. retoričko pitanje – tj. neka tvrdnja ili emocionalni stav, mjesto da se formulira kao izjava, izražava se u obliku pitanja koje, s obzirom na situaciju u kojoj se postavlja, implicira određen odgovor (npr. Ima li koga na svijetu komu to nije jasno? mj. Svakomu je to jasno). – U proširenom značenju, riječ pitanje sinonim je riječi problem, zadatak i sl. pa označuje bilo koji predmet ili područje teoretskog istraživanja ili praktičnoga rješavanja.
2. U filozofiji, izraz nekoga nedostajućeg uvida ili spoznaje ili pak zahtjev za dobivanje odgovora koji teorijski ili egzistencijalno-praktično zadovoljava onoga koji postavlja pitanje. Budući da uvijek izvire iz nekoga čovjekova primarnog zanimanja (čuđenje, divljenje, nerazumijevanje, dvojba i dr.), pitanje uvijek sugerira i smjer davanja odgovora, koji je određen samim tim zanimanjem. Time se uspostavlja svojevrsna dijalektika pitanja i odgovora (R. G. Collingwood, H.-G. Gadamer), u kojoj odgovor postaje novim izvorištem pitanja zato što on nikada ne može biti adekvatan samomu smislu pitanja. Premda je pitanje izraz čovjekove želje za znanjem, ono je istodobno znak nedostatnosti svakoga znanja stečenoga pitanjem, ali se u njem istodobno zrcali čovjekova upućenost na drugo uopće, na svijet, bližnjega i Boga, čime pitajući subjekt nužno mora izići iz sebe i izgubiti svoju subjektivnost, tj. mogućnost da sam iz sebe daje konačne odgovore na vlastita pitanja.
