Sakamoto, Ryuichi, japanski skladatelj i pop-glazbenik (Tokyo, 17. I. 1952 – Tokyo, 28. III. 2023). Za studija na Tokijskom fakultetu umjetnosti, gdje je 1976. diplomirao skladanje, razvio je interes za etnomuzikologiju, eksperimentalnu, elektroničku i klasičnu glazbu (ponajprije za opus Claudea Debussyja) te počeo nastupati u free jazz sastavima. Debitirao je 1978. albumom Thousand Knives of Ryuichi Sakamoto; kao koautor i pijanist djelovao je u uspješnom synth-pop sastavu Yellow Magic Orchestra (YMO). Albumi koje je izdao 1980-ih i 1990-ih (B-2 Unit, 1980; Futurista, 1986; Neo Geo, 1987; Beauty, 1989) obilježeni su istraživačkom uporabom raznih vrsta analognih sintesajzera i sintetiziranoga ritma te hibridizacijom globalnih i tradicijskih glazbenih žanrova u okviru popa, kao i suradnjama sa žanrovski različito profiliranim glazbenicima (mahom vokalistima), a nekim je skladbama (npr. »Riot in Lagos«, 1980) utjecao na kasniji dance, dub, house i hip hop. Svjetski se proslavio glazbom za igrani film Sretan Božić, gospodine Lawrence (Merry Christmas Mr. Lawrence, Nagisa Oshima, 1983), u kojem je i glumio, te kao koautor glazbe (nagrađen Oscarom) za film Posljednji kineski car (The Last Emperor, 1987) redatelja Bernarda Bertoluccija, kojemu je skladao i glazbu za filmove Čaj u Sahari (The Sheltering Sky, 1990) te Mali Buda (Little Buddha, 1994). Ugled filmskoga skladatelja potvrdio je suradnjama s redateljima Pedrom Almodovarom, Volkerom Schlöndorffom, Brianom De Palmom, Takashijem Miikeom, Alejandrom Gonzálezom Iñárrituom, a skladao je i za TV serije, videoigre, japanske animirane serije (anime), kazališne, plesne, multimedijalne i virtualne izvedbe te sportske događaje (npr. za ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara u Barceloni 1992). Sasvim izašavši iz okvira pop-glazbe, od sredine 1990-ih »rekomponira« vlastite kompozicije u nizu pijanističkih albuma (1996, BTTB, /04, /05) te sklada orkestralna (Discord) i multimedijalna djela (LIFE), izjednačivši skladanje s oblikovanjem ambijentalnoga zvuka. Nakon niza eksperimentalnih albuma nastalih u suradnji s njemačkim skladateljem Alvom Notom (Vrioon, 2002; Insen, 2005; Revep, 2006; Summvs, 2011), status »svjetski najpoznatijega japanskog skladatelja« i »postmodernog impresionista«, zaokupljenoga suočenjem čovjekova unutarnjeg svijeta sa zvukovljem tehnološke i urbane civilizacije, zaokružio je avangardnim albumima async (2017) i 12 (2023).
