služnost, stvarno pravo na tuđoj stvari na temelju kojega se ovlaštenik može tom stvari koristiti na određeni način. Institut služnosti (servitus) nastao je u rimskom pravu, odakle je preuzet u moderne građanskopravne sustave. Za sve služnosti vrijede ova načela: to su stvarna prava sa svim karakteristikama tih prava, i to na tuđoj stvari (iura in re aliena); ne mogu se osnovati na vlastitoj stvari; ne mogu postojati na služnosti, pa ako ima više služnosti na istoj nekretnini, kasnija ne može ograničavati raniju; ne mogu tražiti činjenje, nego samo trpljenje tuđe radnje ili propuštanje vlastite; moraju biti korisne; moraju se izvršavati obzirno, tj. tako da se što manje opterećuje poslužno dobro; neprenosive su, što znači da se ne mogu samovlasno razdvojiti od poslužne stvari; nedjeljive su (osim plodouživanja), tj. mogu postojati samo na cijeloj stvari, a ne npr. na njezinu alikvotnom dijelu. Osnovna je dioba služnosti na: stvarne služnosti (servitutes rerum), koje se dijele na poljske ili zemljišne služnosti (npr. služnost puta, služnost paše) i kućne ili gradske služnosti (npr. služnost kapnice), te osobne služnosti (servitutes personarum), koje uključuju pravo plodouživanja (ususfructus), pravo uporabe (usus) i pravo stanovanja (habitatio).
