stjecanje bez osnove (lat. condictio sine causa), institut temeljem kojega je stjecatelj obvezan vratiti ili naknaditi vrijednost onoga što je stekao bez valjane pravne osnove, po osnovi koja se nije ostvarila ili je poslije otpala. Naziva se i stjecanje bez pravne osnove, neosnovano obogaćenje, neopravdano obogaćenje i bezrazložno obogaćenje. Pretpostavke koje se traže za povrat na temelju stjecanja bez osnove jesu: povećanje imovine jedne osobe, smanjenje imovine druge osobe, uzročno-posljedična veza između povećanja imovine na jednoj strani i smanjenja imovine na drugoj strani, nepostojanje pravne osnove, radnja zbog koje je došlo do stjecanja bez osnove ne smije imati karakter štetne radnje. U praksi i zakonodavstvu spominju se tipični slučajevi stjecanja bez osnove: plaćanje neduga, stjecanje po osnovi koja se nije ostvarila, stjecanje po osnovi koja je poslije otpala, uporaba stvari u tuđu korist, uporaba tuđe stvari u svoju korist i izdatak za drugoga. Pravila o stjecanju po osnovi koja se nije ostvarila primjenjuju se onda kada je do stjecanja došlo zato što se očekivalo nastupanje neke činjenice u budućnosti, do čega nije došlo. Pravila o stjecanju po osnovi koja je poslije otpala primjenjuju se ako je za prijelaz nekoga prava u tuđu imovinu postojala pravno priznata osnova, ali je ona poslije prestala postojati (npr. raskid ugovora). Pravila o stjecanju bez osnove primjenjuju se i na slučajeve kada netko uporabi svoju ili tuđu stvar u korist treće osobe, kao i kada netko uporabi tuđu stvar u svoju korist. Kod izdatka za drugoga, onaj tko učini izdatak za drugu osobu ima pravo na naknadu ako je ta osoba po zakonu bila dužna učiniti taj izdatak. Temeljem obveznopravnoga odnosa stjecanja bez osnove, osoba čija se imovina smanjila ima pravo zahtijevati vraćanje ili naknadu vrijednosti.
