tuđice, posuđenice koje su donekle prilagođene sustavu jezika primaoca, ali zadržavaju i neka svojstva izvornoga jezika nesvojstvena jeziku primaocu. S obzirom na stupanj uklopljenosti u jezični sustav jezika primaoca, posuđenice se dijele na tuđice, prilagođenice (primljenice) i usvojenice. Tuđice su najmanje uklopljene u sustav, dok su usvojenice u njega posve uklopljene. Prema teoriji jezika u kontaktu, riječ koja se preuzima iz jezika davaoca zove se model, a ta riječ potpuno prilagođena jeziku primaocu naziva se replika. Pri prelasku modela u repliku dolazi do prilagodbe na pravopisnoj, fonološkoj, morfološkoj i semantičkoj razini. Tuđice su najčešće prilagođene samo na pravopisnoj razini, pa ostaju u statusu kompromisne replike. Tuđice su dakle pravopisno (npr. softver prema engleskome software) prilagođene hrv. glasovnom sustavu, ali zadržavaju neka svojstva izvornoga jezika nesvojstvena hrvatskomu (u navedenome primjeru suglasnički skup ftv). Posuđenica je obilježena kao tuđica kada zadržava koje neprilagođeno glasovno svojstvo (npr. u hrvatskom suglasničke skupove cl, bl, dl, gl, kl, st, jl, js, jn, ft, jm, jn... na kraju riječi – bicikl, dubl, bajt, fajl, lift, špigl, šmirgl – ili dvoglase – audi, nautika, hauba, auspuh), kada ima tuđe mjesto naglaska (npr. naglasak na posljednjem slogu u riječima bifê, sakô; u prilagođenu liku te riječi u hrvatskome glase bìfē, sàkō), kada se sklonidbeno ne uklapa u sustav hrv. jezika (npr. strani nesklonjivi pridjevi – roza, lila, drap, feš, fajn).
