urođene (prirođene) ideje, pojmovi za koje neki filozofi pretpostavljaju da postoje u umu, odn. razumu prije rođenja. Zamisao o urođenim idejama ima svoje filoz. podrijetlo u Platonovoj racionalističkoj metafizičko-epistemološkoj doktrini o spoznajnom procesu kao sjećanju duše na njezino predtjelesno iskustvo ideja; prije pada u tjelesnost duša je gledala vječne ideje, a promatranje izvanjskih stvari omogućuje sjećanje na njih. To su prije svega ideje Boga, supstancije, uzroka, vremena, savršenoga trokuta i dr. Racionalisti XVII. i XVIII. st., R. Descartes i G. W. Leibniz, u objašnjenju nastanka znanja a priori kao i njegova povlaštena statusa pretpostavljali su postojanje ne samo urođenih ideja nego i urođenih načela, npr. načela proturječnosti, neprekinutosti ili uzročnosti, iz kojih razum deducira ostale istine. Urođenost ideja u razumu trebala je biti jamstvo njihove pouzdanosti kao izvora apriornoga znanja. Opravdanje je za tu pretpostavku to što nesavršeno osjetilno iskustvo ne može biti izvorom ideja o savršenim entitetima, poput Boga ili savršenoga trokuta, nego da one moraju imati neosjetilno podrijetlo, tj. potjecati od samoga Boga. Rasprava između empirista J. Lockea i racionalista G. W. Leibniza, u kojoj Locke potpuno niječe postojanje i eksplanatornu svrhovitost pretpostavke o urođenim idejama, približava stavu da su urođene ideje zapravo spoznajne dispozicije ili potencijali – na čem je Leibniz u svojem posmrtno objavljenom odgovoru Lockeu (Novi ogledi o ljudskom razumu) od početka i inzistirao – a ne aktualno prisutni pojmovi, odn. načela. No za Lockea to znači da se gubi razlika između njih i drugih ideja, jer bi i ostale ideje bile prisutne kao dispozicije prije samog aktiviranja, odn. prije nego što ih razum postane svjestan. Novije su pak teorije o urođenom znanju, kao što je npr. nativistička teorija o urođenom znanju jezika u N. Chomskoga, naturalističke i zasnovane na empirijskom istraživanju.
