Vološin [valo'šn], Maksimilijan (Maksimilian) Aleksandrovič (pravo prezime Kiri/j/enko-Vološin), ruski pjesnik, publicist i slikar (Kijev, 28. V. 1877 – Koktebelj, Krim, danas Ukrajina, 11. VIII. 1932). Od 1901. živio u Parizu; 1917. vratio se u Rusiju i nije napuštao ladanjsku kuću na crnomorskoj obali, gdje je primao posjetitelje iz intelektualnoga kruga. Isprva simbolist, prijatelj M. I. Cvetajeve, pratio je rusku poeziju i informirao o Zapadu (knjiga Likovi stvaranja – Liki tvorčestva, 1913–14); poslije se približio akmeizmu, ali nije napuštao antropozofsku misaonost (vijenac soneta Corona astralis, 1909), a I. svjetski rat izaziva apokaliptičnu katastrofičnost (Anno mundi ardentis, 1915). U zbirci Gluhonijemi demoni (Demony gluhonemye, 1919) prevratnička Rusija nalazi povijesnu paralelu u teroru Francuske revolucije, ali i u likovima ruskih buntovnika (J. I. Pugačov, S. T. Razin); zgrožen terorom, pjesnik ipak vjeruje u rusko povijesno poslanje.
