vrste riječi, u lingvistici, naziv za klase (razrede) u koje se riječi nekoga jezika mogu razvrstati prema morfološkim, sintaktičkim i semantičkim obilježjima. Tradicionalne gramatike ugl. se oslanjaju na podjelu riječi na vrste, naslijeđenu od grčkih i rim. gramatičara. U većini se eur. jezika izdvajaju imenice, glagoli, pridjevi, zamjenice, prilozi, prijedlozi, veznici i uzvici. Mnogi jezici imaju i članove (riječi koje izražavaju gramatičku oprjeku između određenosti i neodređenosti imenica, poput engl. the prema a, an, njem. der, die, das prema ein, eine, ein, itd.), a gramatike nekih jezika pridodaju i posebne vrste riječi kao što su npr. kvantifikatori (riječi koje stoje uz imenicu i kvantificiraju je, a po sintaktičkim ili morfološkim obilježjima razlikuju se od zamjenica i pridjeva), subordinatori (riječi koje služe za uvođenje zavisnih surečenica, i koje se po sintaktičkim obilježjima razlikuju od veznika) i dr. U tradicionalnoj se gramatici pri određenju vrsta riječi kombiniraju morfološki, sintaktički i semantički kriteriji, koji se ne moraju uvijek podudarati. Suvremena tipološka istraživanja pokazala su da mnoge vrste riječi koje se izdvajaju u eur. jezicima nisu univerzalne; primjerice, pridjevi se u mnogim jezicima morfološki i sintaktički ne razlikuju od glagola koji izražavaju stanje (npr. u mandarinskom) ili apstraktnih imenica (npr. u kečuanskom jeziku).
