Cipar

ilustracija
CIPAR, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Cipar (grčki Kipros/Kýpros, turski Kıbrıs; Republika Cipar, grčki Kipriaki Dimokratia/Kypriakḗ Dēmokratía, turski Kıbrıs Cumhuriyeti), otočna država u istočnome dijelu Sredozemnoga mora. Na sjevernome je dijelu otoka samoproglašena Turska Republika Sjeverni Cipar (Kuzey Kıbrıs Türk Cumhuriyeti), crtom razgraničenja odvojena od ostatka zemlje. Ukupna je površina otoka 9251 km²; od toga je 5896 km² grčki dio i 3355 km² turski.

Prirodna obilježja

Otok ima veoma povoljan geografski položaj u istočnome Sredozemlju; od Sueskoga kanala udaljen je 439 km, od turske obale 64 km, a od sirijske 97 km. Građen je pretežno od miocenskih i pliocenskih vapnenaca i dolomita. Reljef karakteriziraju dva paralelna gorska lanca, Kirenijsko gorje na sjeveru i Troodos (Tróodos) na jugozapadu, između kojih se pruža 130 km duga i do 50 km široka plodna nizina Mesaorija (Mesaoría). Najviši je vrh Olimbos (Ólympos; 1951 m) u gorju Troodos. Obala je duga 782 km. Klima je sredozemna s vrućim i suhim ljetima te blagim i vlažnim zimama. Srednja je zimska (siječanj) temperatura između 8 °C u unutrašnjosti i 14 °C uz obalu, a ljetna (srpanj) između 31 °C i 36,5 °C; zimi temperatura padne i do ‒5,5 °C, a ljeti se popne i do 44,5 °C. Prosječna je godišnja količina oborina u nizini 360 do 500 mm, a u planinskim dijelovima do 1200 mm. Najviše oborina (60%) padne zimi; u planinskome području snijeg je zimi redovit. Rijeke su kratka toka, ljeti najčešće presušuju; glavne su: Pedieos (grčki Pediaíos, turski Kanlıdere; duga 98 km), Kuris (Koúrēs). Viši su planinski dijelovi pod pašnjacima, a niži pod makijom te šumom hrasta i bora.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2011. na Cipru živi 1 126 664 st. (840 407 st. u grčkome dijelu i 286 257 st. u turskome); gustoća naseljenosti veća je u grčkome (142,5 st/km²) nego u turskome (85,3 st/km²) dijelu zemlje. Najgušće je naseljeno područje oko glavnoga grada i gradova uz obalu. Godine 1974. oko 180 000 Grka preselilo se u jugozapadni dio Cipra, a oko 50 000 Turaka u sjeveroistočni dio. Stanovništvo Cipra čine ciparski Grci (78,6%) i ciparski Turci (18%), međusobno potpuno odvojeni crtom razgraničenja. U grčkome dijelu, uz većinske ciparske Grke (78,6% st.) žive Britanci (3,7%), Grci (3,5%), Armenci (3,3%), Arapi (2,9%, uglavnom Libanonci) i Rumunji (2,9%); u turskome dijelu stanovnici su ciparski Turci (66,7%), Turci (29,3%) i drugi (4,0%). Grci su po vjeri pravoslavci (pripadnici autokefalne Ciparske pravoslavne crkve), a Turci muslimani suniti. Godišnji porast stanovništva Cipra od 2,0% (2007–12., grčki dio) viši je od njegova prirodnoga priraštaja (0,47% ili 4,7‰, 2014) zbog useljavanja. Natalitet je 10,9‰ (15,2‰ u turskome dijelu), a mortalitet 6,2‰ (6,9‰ u turskome dijelu); mortalitet dojenčadi iznosi 1,4‰ (2014) u grčkome i 13,6‰ (2010) u turskome dijelu. U dobi je do 14 godina 16,4% st., od 15 do 64 godine 69,0%, a u dobi iznad 65 godina 14,6% st. (2014), što je pokazatelj procesa starenja stanovništva. Očekivano je trajanje života za muškarce 80,7 godina, a za žene 84,5 godina (2014). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 4,4% aktivnoga stanovništva (5,0% u turskome dijelu), u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 16,5% st. (15,1% u turskome dijelu), a u uslužnim djelatnostima 79,1% st. (79,9% u turskome dijelu, 2013). Službeni su jezici grčki, odnosno turski; engleski je razgovorni jezik na cijelom otoku. Nepismeno je 1,3% stanovnika starijih od 15 godina. Sveučilišta imaju i turski (osnovano 1979) i grčki (osnovano 1989) dio Cipra. Glavni grad Nikozija (turski Lefkoşa, grčki Lefkosija) podijeljen je na grčki (55 014 st.; šire gradsko područje 239 277 st., 2011) i turski (61 378 st., 2011) dio; ostali gradovi (2011): Limasol (grčki Lemesos; 101 000 st.), Larnaka (51 468 st.), Famagusta (turski Gazimağusa i Mağusa; grčki Amohostos; 40 920 st.), Girne (Kyrenia; grčki Kerinia/Kerýneia; 33 207 st.), Güzelyurt (grčki Morfu/Mórphou; 18 946 st.); u gradovima živi 67,2% st. (2013).

Gospodarstvo

Članstvo u EU (od 2004) početno je potaknulo gospodarski rast u grčkom dijelu Cipra, dok je turski dio ostao slabije razvijen i dalje ekonomski i financijski ovisan o Turskoj. Tijekom 2004–08. u grčkom dijelu zabilježen je prosječan godišnji rast BDP-a od 4,2%. Potom je uslijedio njegov postupni pad, s prosječnom godišnjom stopom od –3,3% (2012–14). Stopa nezaposlenosti porasla je sa 6,3% (2010) na 16,2% (2014). Veličina javnoga duga porasla je s 45,3% BDP-a (2008) na 107,5% BDP-a (2014). Godine 2013. vrijednost BDP-a ostvarenoga u grčkom dijelu Cipra bila je 21,9 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 25 500 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (84,4%), slijedi industrijski (12,8%) i poljoprivredni sektor (2,8%). Prihodi od turizma 2013. iznosili su oko 2,3 milijarde USD. Vrijednost izvoza 2013 (ostvarenoga u grčkom dijelu) bila je 1,7 milijarda USD, a uvoza 5,2 milijarde USD. U izvozu prevladavaju hrana, tekstilni proizvodi, cement i dr. Najviše se uvozi benzin i naftni derivati (29% ukupnog uvoza 2013), zatim strojevi, vozila i dr. Oko 45% izvoza i 70% uvoza odnosi se na zemlje Europske unije. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Grčka (16,6%), Velika Britanija (12,5%) i SAD (3,4%). Prema udjelu u uvozu vodeći su Grčka (23,2%) i Izrael (13,5%); slijede Italija (6,9%), Njemačka (6,5%), Velika Britanija (6,4%), Francuska (6,2%), Nizozemska (6,1%) i dr.

Promet

Željezničkih pruga nema. Cestovna mreža duga je 12 487 km (u turskome dijelu 2350 km), od toga 257 km autocesta koje povezuju Nikoziju s glavnim lučkim središtima: Limasolom, Larnakom i Pafosom. Nekadašnja glavna ciparska luka Famagusta (za međunarodni promet zatvorena od 1974) održava trgovačke veze samo s Turskom. Međunarodne su zračne luke Larnaka i Pafos u grčkome dijelu, te Ercan kraj Nikozije u turskome dijelu Cipra.

Novac

Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa; u turskome dijelu otoka novčana je jedinica turska lira (TL); 1 turska lira = 100 kuruša (kuruş).

Povijest

Na Cipru, koji je bio naseljen već u mlađem neolitiku (sredinom VI. tisućljeća pr. Kr.), susretale su se i križale različite civilizacije (egejska, fenička, maloazijska, mezopotamska i egipatska). Veze otoka s Grčkom postale su tješnje u XV. st. pr. Kr. i ponovno u IX. i VIII. st. pr. Kr., a fenička kolonizacija datira približno od 800. pr. Kr. U egipatskoj vlasti Cipar se nalazio sredinom II. tisućljeća pr. Kr.; pod Asircima je bio neko vrijeme nakon 709. pr. Kr., a 525. pr. Kr. predao se Perzijancima. Oko 498. pr. Kr. grčki gradovi pridružili su se Jonskom ustanku protiv Perzije. Godine 480. pr. Kr. ciparska flota sudjelovala je u Kserksovu pohodu protiv Grčke. Poslije je Cipar bio pod vlašću Aleksandra Velikoga (333. pr. Kr.), a zatim je pripao egipatskim Ptolemejevićima, pa Rimljanima (58. pr. Kr.). Kršćanstvo je onamo rano prodrlo djelovanjem apostola Pavla i Marka (45). Nakon židovskog ustanka 115–117. car Hadrijan prognao je s otoka sve Židove. Podjelom Rimskoga Carstva (IV. st.) Cipar dolazi pod Bizant i ostaje pod njegovom vlašću više od 7 stoljeća. Arapi su se počeli boriti s Bizantom za vlast nad Ciprom na početku VII. st. Za nj su se otimali i križari, pa je Cipar otada često mijenjao gospodare. Templari, koji su Cipar kupili od engleskoga kralja Rikarda I., preprodali su ga 1192. Gvidu Lizinjanskom, titularnomu kralju Jeruzalema; on je osnovao dinastiju koja je Ciprom vladala do 1474. Poslije opet mijenja gospodare, sve dok ga od Mlečana nisu osvojili Osmanlije (1571). U XVIII. i XIX. st. česti su ustanci protiv osmanske vlasti.

Nakon rusko-turskoga rata 1878. Osmansko je Carstvo na temelju tajnog ugovora od 4. VI. 1878. odstupilo Cipar Velikoj Britaniji, zadržavši pritom nominalni suverenitet. To je potvrdio i Berlinski kongres 1878. Čim je Osmansko Carstvo ušlo u I. svjetski rat na strani Centralnih sila, Velika Britanija anektirala je Cipar (5. XI. 1914). Godinu dana poslije britanska vlada ponudila je Cipar Grčkoj uz uvjet da ova pritekne u pomoć Srbiji, napadnutoj od Bugarske; Grčka je to odbila. Porta je priznala britansku aneksiju mirom u Lausannei, a 1925. otok je proglašen britanskom kolonijom i na njemu su izgrađene jake pomorske baze. Britansko gospodstvo nailazilo je na stalan otpor ciparskih Grka. Nacionalnooslobodilački pokret Enosis (Ujedinjenje), koji je tražio pripojenje otoka Grčkoj, rastao je sve više pa 1928. dolazi do velikih protubritanskih demonstracija, a 1931. izbija buna. Dovevši pojačanja iz Egipta, britanska vojska uspostavila je red; svu vlast preuzeo je guverner, koji je raspustio zakonodavno vijeće. Za II. svjetskog rata ciparski dobrovoljci borili su se na strani saveznika protiv sila Osovine. Od 1950. ciparski arhiepiskop Makarios III. vodio je pokret za mirno ujedinjenje s Grčkom, ali se tomu protivila turska zajednica sklona podjeli Cipra. Tijekom 1954–59. protiv britanske vlasti oružano je djelovala progrčka organizacija EOKA pod vodstvom Georgiosa Grivasa (Geṓrgios Grívas). Nakon povremenih međuetničkih sukoba Makarios 1958. podupire neovisnost Cipra, koja je prihvaćena u pregovorima ciparskih Grka i Turaka kao i Britansko-grčko-turskim sporazumom (19. II. 1959). U prosincu 1959. na predsjedničkim izborima pobijedio je Makarios (Fazil Küçük postaje potpredsjednik), a 16. VIII. 1960. proglašena je neovisnost. Međuetnički i upravno-teritororijalni sporovi potkraj 1963. uzrokovali su oružani sukob, smiren dolaskom snaga UN-a 1964., a predstavnici Turaka istupili su iz državne vlasti i organizirali upravu na područjima s turskim stanovništvom. Državna kriza kulminirala je 1974. nakon neuspjelih pregovora između Makariosa i turskoga prvaka Raufa Denktaşa, potpredsjednika Cipra od 1973. Progrčka teroristička organizacija EOKA-B, infiltrirana u zapovjedništvo ciparske Nacionalne garde, 15. VII. 1974. izvršila je državni udar (vlast je preuzeo Nikos Sampson). Uslijedili su progoni ciparskih Turaka i Makariosovih pristaša, a 20. VII. 1974. došlo je do vojne intervencije Turske, koja je Cipar geopolitički podijelila. Na grčkom dijelu otoka Makarios je 7. XII. 1974. vraćen na vlast, a nakon njegove smrti 1977. za predsjednika je izabran Spiros Kiprianu (Spýros Kypriánou). Na turskom dijelu otoka pod Denktaşevim vodstvom stvorena je (12. II. 1975) Turska Federalna Republika Cipar, koja je proglasila neovisnost 15. XI. 1983. kao Turska Republika Sjeverni Cipar (priznaju je samo Turska i Pakistan). U pregovorima o ujedinjenju Cipra posreduju UN i SAD, a opterećuju ih i problematični (geo)politički odnosi između Grčke i Turske. U prvoj polovici 1990-ih grčki dio otoka (Republika Cipar) potpisao je obrambeni sporazum s Grčkom i teži pridruživanju EU. Tomu se protive ciparski Turci pa ostvaruju obrambeni savez s Turskom (1994), jednostrano određuju morske granice (1996), a Sporazumom o udruživanju (1997) potiču integraciju s Turskom. Izbornim pobjedama 1993. i 1998. predsjednik Republike Cipar postao je Glafkos Kleridis (Glaúkos Klerídēs). Na vlasti je bio do 2003. Početkom 2000-ih nastavljene su međunarodne inicijative za ujedinjenje Cipra, koji je (grčki dio) 2004. primljen u Europsku uniju. Od veljače 2013. predsjednik je Nikos Anastasiadis (Níkos Anastasiádēs); ponovno je pobijedio na predsjedničkim izborima početkom veljače 2018.

Politički sustav

Prema Ustavu od 16. VIII. 1960. Cipar je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike Cipar istodobno je šef države i na čelu je izvršne vlasti, koju provodi pomoću Vijeća ministara, čije članove sam imenuje. Predsjednik se bira izravno za mandat od 5 godina. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Zastupnički dom (Vuli Antiprosopon – Voulḗ Antiprosṓpōn) s 80 zastupnika, od kojih 56 biraju pripadnici grčke zajednice a 24 pripadnici turske zajednice (ta su mjesta nepopunjena zbog podjele otoka), na izravnim izborima za mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga građani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud. Administrativno je Cipar podijeljen na 6 okruga (od kojih su neki dijelom ili potpuno izvan kontrole međunarodno priznate vlasti). Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 1. listopada (1960).

Na Cipru usporedno egzistiraju dva odvojena politička sustava, politički sustav Republike Cipar, koja je međunarodno priznata kao jedina vlast na otoku, iako nema suverenitet nad dijelom teritorija, te sustav samoproglašene države ciparskih Turaka – Turske Republike Sjeverni Cipar, koja nije međunarodno priznata, ali je razvila vlastitu institucionalnu strukturu na dijelu teritorija pod svojom vlašću. Predsjednika turskoga dijela Cipra biraju građani na izravnim izborima za mandat od 5 godina, a on je ujedno šef države i nositelj izvršne vlasti. Zakonodavnu vlast na turskom dijelu Cipra ima jednodomna Skupština Republike (Comhuriyet Meclisi), s 50 zastupnika, neposredno izabranih za mandat od 5 godina. Sudbenu vlast ima Vrhovni sud. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 15. studenog (1983).

Likovne umjetnosti

Najstariji spomenici potječu iz neolitika (VI. tisućljeće pr. Kr.). Rana pojava bakra potvrđuje trgovinske veze, pa se već uz prve neolitičke nalaze (kamene okrugle građevine) javljaju i uvezeni materijali (perle od karneola); prva je keramika (antropomorfne figurine) iz bakrenoga doba (ženski idoli križolikih oblika). Kulturnopovijesno je važnije brončano doba, u kojem se mogu pratiti tri glavna razdoblja: rano brončano doba (2300. do 2000. pr. Kr.) karakteriziraju kljunasti vrčevi, crveno polirana keramika, ljudski likovi, životinjske maske (Vuni); srednje doba (2000. do 1600. pr. Kr.) obilježavaju utvrde (Krini) i slikana keramika na bijeloj podlozi; kasno doba (1600. do 1050. pr. Kr.) vrijeme je općeg procvata, što se može pratiti u gradovima (Enkomi – svjetovno i crkveno graditeljstvo; Kitij – Aštartin hram; Stari Paf – Afroditino svetište). Nastaju djela visoke umjetničke vrijednosti izrađena od zlata (žezlo iz Kurija, XI. st. pr. Kr.), bronce (statueta iz Enkomija, XII. st. pr. Kr.), bjelokosti, slikane vaze i dr. (glavno svetište u Kitiju bilo je povezano s kovinarskim radionicama); procvat umjetnosti okončavaju oko 1100. pr. Kr. ahajske seobe. Arhajsko razdoblje (750. do 500. pr. Kr.) obilježava slikana (crna, bijela i crvena) keramika, votivne terakote (Salamina) i plastika izrađena od vapnenca; grčki utjecaji vidljivi su na terakotama i plastikama iz Idalija (VI. do V. st. pr. Kr.). Iz klasičnog je razdoblja (475. do 325. pr. Kr.) velebna palača u Vuniju. U helenističkom (332. do 58. pr. Kr.) i rimskom razdoblju (58. pr. Kr. do 395) ciparska umjetnost postaje sastavnim dijelom sredozemne umjetnosti: helenističke nekropole iz Novoga Pafa, Afroditin kip iz Solija, rimsko monumentalno graditeljstvo (Salamina, Kurij, Soli). Iz IV. do VI. st. datiraju mozaici s poganskom i ranokršćanskom tematikom.

Od X. st. podižu se mnoge bizantske utvrde (Sv. Hilarij u Kirenijskome gorju). Male srednjovjekovne crkve čuvaju remek-djela ranobizantskoga zidnog slikarstva; potkraj XV. st., pod mletačkom upravom, ponovno dolazi do njegova procvata. Deset crkava s freskama iz bizantskog i poslijebizantskoga razdoblja (XI. do XVI. st.) na području gorja Troodos nalazi se na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine.

Gotičko graditeljstvo doživljava vrhunac u XIII/XIV. st., a njegovi su nositelji bili francuski graditelji: Sv. Sofija u Nikoziji (1326), Sv. Nikola u Famagusti (1326), »kraljevska kapela« u Pirgu (1421) i dr. Iz XV. st. potječe nekadašnja utvrda ivanovaca (1454) kraj Limasola, kao i šećerana koju je 1591. obnovio turski paša. Mlečani podižu mnoge utvrde (Kirenija, Nikozija, Famagusta), a procvat doživljava i proizvodnja keramike i tekstila (poznati ciparski damast); poslije su se utvrdama koristili Osmanlije, a crkve su pretvarali u džamije te podizali hanove, hamame i izgradili poznati akvedukt (1750) kraj Larnake.

Cipar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=11910>.