Corpus iuris civilis

Corpus iuris civilis [ko'rpus ju:'ris ci:vi:'lis] (lat.: Zbornik civilnoga prava), zakonodavstvo posljednjega rimskoga cara Justinijana. Termin je nastao u krugu glosatora (XI–XIII. st.), prvih poslijeantičkih tumača Justinijanova zakonodavstva. Glosatori, a za njima i cijela potonja zapadna pravna tradicija, smatrali su dijelovima toga zbornika Institutiones, Digesta, Codex i Novellae. U sklopu opće politike obnove i konsolidacije Rimskoga Carstva, Justinijan je na početku svoje vladavine odlučio skupiti dotad vrijedeća pravna vrela te ih, uz nužna pročišćenja i interpolacije, sustavno srediti i zakonski osnažiti. Cilj je bio otkloniti poteškoće (pravnu nesigurnost) koje su ta vrela u praksi stvarala svojom krajnjom nesređenošću i nepreglednošću. Realizaciju kodifikacije prepustio je posebnim povjerenstvima, imenovanima za rad na svakome pojedinom dijelu buduće kodifikacije. Stručno vodstvo u svim povjerenstvima povjerio je kancelaru Tribonijanu, kojemu pripada zasluga što je izvedba pothvata privedena kraju u kratkome roku (527–534).

Codex Iustinianus, zbirka carskih konstitucija (leges), prva je kodificirana, objavljena je i stupila na zakonsku snagu 529. Tijekom daljnjega rada na kodifikaciji, Codex je stavljen izvan snage, a poslije i zagubljen, pa po naravi stvari nije mogao postati sastavnim dijelom Corpusa.

Digesta ili Pandectae, zbirka pravničkog prava (iura), najpretenciozniji je Justinijanov kodifikatorni pothvat, a po duhu najizrazitije klasicistički. Kao dio Corpusa zadobit će istaknuto mjesto u potonjem, eur. prav. razvoju. Izradba zbirke naložena je 530., objavljena je i stupila na zakonsku snagu 533. Digesta se dijele na 50 knjiga; osim 30., 31. i 32., knjige su podijeljene na titule, a tituli na odlomke (fragmenta ili leges), točnije na izvatke iz djela pojedinih pravnika. U inskripciji svakog odlomka označeno je ime pravnika i naziv djela, iz kojega je odlomak uzet, što će mnogo stoljeća poslije pripomoći rekonstrukciji izgubljenih, a u zbirci upotrijebljenih djela klasičnih pravnika. Ekscerpirana su djela (njih ukupno 1625) 39-orice pravnika. Veći dio fragmenata (više od 6000, od ukupno 9000) uzeta je iz Zakona o citiranju (lex citations), djela petorice pravnika – Ulpijana (daleko najveći broj), Paula, Papinijana, Gaja i Modestina. Veći dio sadržaja Digesta čini, po uzoru na klasična djela istoga naziva, sveukupno privatno pravo (civilno i pretorsko).

Institutiones su dio Justinijanove kodifikacije koji je posebno zanimljiv zbog svoje udžbeničke namjene i strukture. Nalog za njihovu izradu bio je povezan s reformom prav. studija (provedena konstitucijom Omnem 533.). Proglašene su i stupile na zakonsku snagu iste godine. Institutiones su podijeljene na četiri knjige, a ove na titule, unutar kojih su izvadci ekscerpiranih djela Gaja, Florentina, Ulpijana, Marcijana i dr. stopljeni u jedinstven tekst, bez naznaka djela iz kojih potječu. Sadržaj Institutiones raspoređen je na tri cjeline (poslije često primjenjivani tzv. institucionalni sustav): personae (osobno pravo), res (stvarno, nasljedno i obvezno pravo), actiones (civilno procesno pravo).

Codex repetitae praelectionis formalno je činio novu zbirku carskih konstitucija (leges), a zapravo je to bilo novo izdanje Codexa iz 529. reformiranog onoliko koliko su to tražile u međuvremenu izdane inovativne carske konstitucije te novo pravno stanje nastalo objavljivanjem Digesta. Codex je objavljen 534. konstitucijom Cordi, kojom je ujedno ukinut Codex iz 529. Podijeljen je na 12 knjiga – I. knj.: pravni izvori, crkveno te javno pravo, II–VIII. knj.: privatno pravo (po sustavu pretorskog edikta), IX. knj.: kazneno pravo, X–XII. knj.: financijsko te upravno pravo.

Novellae (novi zakoni) konstitucije su koje je Justinijan donio nakon proglašenja Codexa (534), a time je zadržao pravo dopunjavanja i tumačenja spornih pravnih pitanja. Novellae nikada nije objavio kao službenu zbirku, niti su, strogo uzevši, bile izraz Justinijanove kodifikatorne djelatnosti. Sačuvane su u privatnim zbirkama, koje većinom potječu iz VI. st. Najpoznatije su: Epitome Iuliani, Authenticum te neimenovana, najpotpunija, grčka zbirka. Po sadržaju, novele dodiruju gotovo sve grane prava. Manje okrenut prošlosti, Justinijan u novelama nastupa hrabrije kao reformator, osobito u sferama nasljednog i obiteljskog prava.

Navedeni dijelovi Corpusa u obliku kakav su dobili tumačenjima glosatora te komentarima postglosatora (njima su glosatori pridodali neke zakone rimsko-germanskih careva te zbirku langobardskoga lenskog prava Libri feudorum) činili su, počevši od XIII. st., tekstualnu podlogu u procesu ponovnog preuzimanja rim. prava kao pozitivnoga prava većine zemalja sr. Europe.

Dionysius Gothofredus prvi je, pod naslovom Corpus iuris civilis, tiskao Justinijanovu kodifikaciju 1583. Najbolje, kritičko izdanje (editio stereotypa) potječe od Th. Mommsena iz 1928., a recenzirali su ga P. Krüger (Institutiones i Codex), Th. Mommsen (Digesta) i R. Schöll (Novellae).

Corpus iuris civilis. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=12521>.