struka(e):

Ćići (Čići), u širem značenju, stanovnici Ćićarije, visoravni u sjeveroistočnoj Istri. U užem smislu, tim se nazivom krivo označuju stanovnici nekih naselja u središnjoj Istri, južno od Ćićarije i zapadno od Učke (Letaj, Jesenovik, Brdo, Nova Vas, Šušnjevica) i po tradiciji ispravno stanovnici jednog sela u Ćićariji (Žejane) koji govore jednim rumunjskim narječjem (→ istrorumunjski); ono sadržava određene arhaične elemente, a protkano je mnogobrojnim hrvatskim utjecajima. Treba istaknuti da se u središnjoj Istri tim imenom ne zovu (niti su se zvali) sami stanovnici spomenutih naselja niti ih tako zovu okolni stanovnici koji govore samo hrvatski (sami se najčešće nazivaju Vlasima, a okolni stanovnici također imenom Vlasi ili pak Čiribirci). Ime Ćići spominje se kao prezime u vrelima iz prvih desetljeća XV. st. Kao ime za etničku skupinu prvi ih spominje glagoljaš P. Fraščić 1463. U XVI. i XVII. st. njihovo se ime u različitim oblicima javlja u mnogobrojnim dokumentima i u djelima nekih pisaca (B. Kuripešič, J. W. Valvasor i dr.). Prema jednom zapisu iz XVII. st. Ćići su sami sebe nazivali imenom Rumeri (što bi zapravo fonetski moralo glasiti [rumə'ri]). Pretpostavlja se da istarski Ćići potječu od vlaških stočara koji su, prema srednjovjekovnim vrelima, obitavali u planinskim krajevima Hrvatske (Cetinska krajina, Velebit). Drži se da su i prije dolaska u Istru bili poznati pod imenom Ćići (u Ugarskoj kronici Jakoba Unresta spominje se »Czyschnlandt« između »Bosne i Hrvata«, vjerojatno oko rijeke Cetine). U XV. st. spominju se na Krku (gdje su u Poljicima sačuvali rumunjski govor do XIX. st.), kamo su ih naselili knezovi Frankapani, a odatle su se selili u opustjele dijelove Istre. Kako su te krajeve istodobno naseljavale i skupine uskočkih prebjega, ime Ćići postupno se proširilo i na te useljenike hrvatske etničke pripadnosti. U govoru istarskih Talijana nazivom ciccio označavali su se s prijezirom hrvatski i drugi slavenski žitelji istarskih sela. Rumunjsko narječje, protkano snažnim utjecajem hrvatskoga i (u manjoj mjeri) talijanskoga jezika, sačuvalo se do danas u već spomenutim naseljima, do polovice XIX. st. u Skitači, a do početka XX. st. u Grobniku i Gradinju. Službeni talijanski popis iz 1921. navodi 1644 Istrana rumunjskoga govora. Prema procjeni s početka 1960-ih istrorumunjskim je govorilo još oko 1200 ljudi, a danas ih u tim selima još ima ukupno oko 500. Zbog kasnijih migracija u gradove i pojačane asimilacije teško je utvrdiv točan broj pripadnika.

Citiranje:

Ćići. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/cici>.