Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (franc. Déclaration des droits de l’homme et du citoyen), polit. dokument franc. Narodne skupštine od 26. VIII. 1789. koji je sadržavao temeljna prava pojedinca i temeljna načela ustrojstva vlasti. Općenito se smatra jednim od temeljnih polit. dokumenata modernoga razdoblja. U njezinu sadržaju vidljivi su utjecaji američkih deklaracija prava (os. Deklaracije prava Virginije), prosvjetiteljske filozofije XVIII. st. (Rousseau, Voltaire, Montesquieu, Locke), fiziokrata pa i franc. feudalnih povelja sloboda. Deklaracija ima 17 čl.; osnovno je načelo da su ljudi rođeni slobodni i ravnopravni (čl. 1). Svrha je polit. udruživanja očuvanje prirodnih prava, tj. slobode, privatnoga vlasništva, nepovredivosti osobe i otpora ugnjetavanju (čl. 2). Suverenitet počiva jedino u narodu (čl. 3). Zakon je izraz opće volje, svi su građani jednaki pred zakonom i imaju pravo sudjelovati u njegovu donošenju pa su im zato jednako dostupne sve javne službe (čl. 6). Nitko ne može biti uhićen osim u slučajevima predviđenima zakonom i na temelju postupka propisanoga zakonom (čl. 7). Slobode vjere (čl. 10), misli i govora jamče se unutar granica javnoga poretka i zakona (čl. 11). Jamstva prava i podjela vlasti nužni su elementi ustavnosti svakog poretka (čl. 16). Privatno je vlasništvo nepovredivo, osim u slučaju na temelju zakona utvrđene javne potrebe i uz pravednu naknadu (čl. 17).
