STRUKE:

dijalektika

dijalektika (od grčkog δıαλεϰτıϰὴ τέχνη: umijeće u raspravljanju), oblik govorenja i mišljenja u kojem nije sve jednoznačno i jasno određeno ni strogo dokazano, nego sadrži proturječnost. Hegel, štoviše, misli da su »sve stvari o sebi samima proturječne« i da dijalektička proturječnost pripada njihovu samoodređenju, a i Heraklit je već naučavao jedinstvo suprotnosti. Za Platona je dijalektika (δıαλεϰτıϰὴ ἐπıστήμη) vrhunska znanost koja nastaje dijalektičkim miješanjem ideja iz analiza i suprotstavljenih rasprava kao sintetička spoznaja bića poimanjem ideja. On u Državi pokazuje da je teoretski smisao i zadaća dijalektičara uzdizanje nad svaku osjetilnost i »bijeg u logos«, tj. da bez ikakva zamjećivanja »samo s pomoću riječi i misli« prodre do samoga bitka »onoga što svako biće jest«, te da ne sustaje prije nego što dospije do »spoznaje samoga dobra«.

U svojoj diobi transcendentalne logike na analitiku kao »logiku istine« i na dijalektiku kao »logiku pričina«, I. Kant je zadržao staru formalnu diobu, ali je dijalektici dao novo određenje i značenje. U Kritici praktičnog uma Kant kaže da »čisti um svagda ima svoju dijalektiku«, jer da um kao moć zaključivanja s pomoću čistih pojmova ili ideja o svemu uvjetovanome zahtijeva totalitet i neuvjetovanu cjelinu.

Hegelova dijalektička metoda nije nikakvo formalno i izvanjsko prikazivanje sadržaja nego samokretanje pojma kao »duše sadržaja« i »hod same stvari« kao filozofsko prikazivanje istine dijalektičkoga procesa razdvajanja (Entzweiung) i njegova ukidanja (Aufhebung, u trostrukom značenju negiranja, održavanja i prevladavanja) u apsolutu. Aspolut je već u Fenomenologiji duha, upravo kao duh i cjelina kretanja, uvijek posredovao Ja sa sobom i doveo do apsolutnog znanja što ga duh ima o sebi kao duhu koji u sebi održava »sjećanje« na svoje ranije likove. I dok Fenomenologija duha opisuje apsolut u njegovu dijalektičkom postojanju, Znanost logike poima apsolut kao »carstvo čiste misli«. Dijalektika kao znanost logike kod Hegela je općenita metafizika, odn. ontologija, a kao ontoteologija ona je mišljenje svijeta prije stvaranja svijeta, pa u svim tim značenjima prikazuje razvoj o sebi i za sebe postojeće ideje. Budući da je dijalektika za Hegela drugo ime za filozofiju, realna dijalektika realna je filozofija prirode (otuđenje apsolutne ideje u prirodu kao drugobitak ideje) i filozofija duha (povratak ideje k sebi od stupnjeva subjektivnoga duha preko oblika objektivnoga duha do ozbiljenja apsolutnoga duha u umjetnosti, religiji i filozofiji). Na taj način »načelo sve prirodne i duhovne životnosti uopće« pokazuje već u realnoj filozofiji da istinska dijalektika kao »vlastita, istinska priroda konačnoga uopće« nadmašuje konačno i da mu je istodobno imanentna. Otuda dijalektika kod Hegela nije neko vanjsko uzdizanje nad konačna razumska određenja, nego poima sve stvari, koje su »o sebi samima proturječne«, u »određenoj negaciji« i u negaciji negacije kao pozitivnom »ukidanju« njihove proturječnosti. U tom smislu dijalektika tek kao spekulativna izražava apsolut, a to znači »identitet identiteta i neidentiteta«. Poseban je oblik realne dijalektike cjelina povijesnoga života u državi. Kako bi onemogućio iščezavanje individualne slobode u modernome industrijskome društvu, Hegel kao moderni mislilac radnomu društvu suprotstavlja državu kao »običajnosni univerzum« u kojem se dijalektički ukidaju apstraktne suprotnosti legaliteta i moraliteta, obitelji i građanskoga društva, i na višem stupnju održavaju pravo, moralitet i običajnost kao raznoliki oblici ozbiljenja slobode u državi i povijesti. Tim dijelom svoje dijalektike realne filozofije objektivnoga duha, Hegel je najviše utjecao na razvoj filozofije u XIX. i XX. st., kako u marksizmu od K. Marxa i F. Engelsa preko V. I. Lenjina do G. Lukácsa, K. Korscha i E. Blocha, tako i u kritičkoj teoriji Th. W. Adorna, M. Horkheimera, H. Marcusea i J. Habermasa, ali i u drugim strujama posthegelovske filozofije i dijalektičke misli, posebno u hermeneutici i praktičnoj filozofiji, od F. Schleiermachera preko W. Diltheya i M. Heideggera do J. Rittera i H.-G. Gadamera.

dijalektika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15098>.