dvostruka artikulacija jezika

dvostruka artikulacija jezika, svojstvo ljudskih jezika da se svaki njihov izričaj (tekst) može raščlaniti na niz uzastopnih jedinica na dvjema razinama, a jedan je od temeljnih pojmova Martinetove funkcionalne lingvistike (franc. double articulation du langage). Prvom artikulacijom svaki se izričaj raščlanjuje na niz minimalnih jezičnih znakova, tj. jedinica koje imaju glasovni oblik (izraz) i značenjski sadržaj (/hoda brzo/ raščlanjuje se na /hod-/ /-a/ /brz-/ /-o/ : /hod-/ kao u /hod/, /hod/anje, /hod/ati, /hod/očašće, /-a/ kao u gled/a/, pad/a/, /brz-/ kao u /brz/ati, /brz/ica, u/brz/anje, /-o/ kao u nagl/o/, mirn/o/ itd.). Drugom artikulacijom označitelj ili glasovni izraz svakoga monema (morfema) dâ se raščlaniti na niz uzastopnih razlikovnih jedinica, tj. takvih koje vlastita značenja nemaju, ali pridonose razlikovanju značenjskih jedinica višega reda (glasovni izraz /kȃs/ u hrvatskom se razlaže na /k/ + /ȃ/ + /s/, kao što dokazuju opreke toga monema prema /g/ȃs, k/ȃ/s, kȃ/l/). Dvostruka artikulacija (artikuliranost) pridonosi s jedne strane tomu da označeno i označitelj nisu unaprijed jedno drugim uvjetovani, a s druge pak strane ekonomiji (ekonomičnosti) jezičnoga ustroja: s pomoću svega nekoliko desetaka fonema može se sastaviti na tisuće različitih označitelja monema, s pomoću razmjerno ograničenog broja monema (koja tisuća) može se izraziti neograničen broj »globalnih ljudskih iskustava«.

dvostruka artikulacija jezika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16807>.