Džibuti

ilustracija
DŽIBUTI, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

Džibuti (arapski Ǧumhūrīya Ǧībūtī, francuski République de Djibouti), država u istočnoj Africi, na obali Adenskoga zaljeva i zapadnoj strani prolaza Bab al-Mandab (povezuje Crveno more s Adenskim zaljevom). Leži između Eritreje na sjeveru (duljina granice 109 km), Etiopije na sjeverozapadu, zapadu i jugozapadu (337 km) te Somalije na jugoistoku (58 km); obuhvaća 23 200 km².

Prirodna obilježja

Džibuti se sastoji od obalne nizine, vulkanskih ravnjaka (300 do 1700 m) u središnjem i južnom dijelu zemlje i planinskih lanaca (Moussa Ali, 2028 m) na sjeveru u graničnom području s Etiopijom i Eritrejom. Nizina se gotovo amfiteatralno pruža oko Tadjoure, zaljeva duboko uvučena u kopno. Tlo se postupno izdiže od obale (duga 314 km) prema unutrašnjosti. Jedina rijeka povremenog toka je Ambouli. U graničnom području s Etiopijom nalazi se jezero Abhé, a u središnjem dijelu kriptodepresija sa slanim jezerom Assal (–155 m), najniža kopnena točka Afrike.

Klima je pustinjska s vrlo visokim temperaturama cijele godine; srednja siječanjska temperatura iznosi 29 °C, a srpanjska 41 °C. U hladnijem dijelu godine (studeni–ožujak), za zimskog monsuna, temperatura je oko 20 °C. Tada padne najviše oborina (kiša), ali je njihova količina malena (od 125 mm u primorju do 500 mm na ravnjacima i u planinskoj unutrašnjosti). Gotovo 90% prostora Džibutija pokriva pustinja i polupustinja. Vegetacija je vrlo oskudna; u gorju na sjeveru prevladava nisko grmlje, uz obalu ponegdje mangrove šume.

Stanovništvo

Džibuti ima 818 159 stanovnika prema popisu 2009. godine, odnosno 828 324 stanovnika prema procjeni za 2015. Gustoća naseljenosti iznosi 35,7 st./km² (2015). Najnaseljeniji je i gospodarski najrazvijeniji dio zemlje glavni grad Djibouti s okolnim područjem i priobalje, dok je unutrašnjost slabo naseljena; znatan dio stanovništva živi nomadskim načinom života. Od ukupnog stanovništva najbrojniji su Somalci (46,0%) na jugu i Afari (35,0%) na sjeveru zemlje, ostalo su Arapi (11,0%) iz Jemena, Europljani (Francuzi i Talijani; 5,0%) i Etiopljani. Po vjeroispovijesti prevladavaju muslimani suniti (94,1%), kršćana ima 4,5%; od toga katolika 1,4%, pravoslavnih 3,0%. Prosječna je godišnja stopa porasta stanovništva 1,3% (2007–12). Prirodni priraštaj stanovništva (15,4‰ ili 1,5%, 2011) rezultat je visoka nataliteta (22,8‰, 2011; svjetski prosjek 19,2‰) i, za afričke prilike, niska mortaliteta (7,4‰, 2011; svjetski prosjek 8,2‰). Stanovništvo je u prosjeku vrlo mlado; u dobi je do 14 godina 35,0% st., od 15 do 64 godine 61,7% st., a u dobi od 65 i više godina 3,3% st. (2014). Smrtnost dojenčadi se smanjuje (sa 103,2‰ u 2000. na 71,8‰ u 2011) iako je još uvijek visoka. Očekivano trajanje života za muškarce rođene 2011. iznosi 58,7 godina, a za žene 63,7 godina. Glavnina radno aktivnoga stanovništva zaposlena je u primarnim djelatnostima (poljoprivreda, nomadsko stočarstvo, ribarstvo; 73,2%), u industriji, građevinarstvu i uslužnim djelatnostima radi 27,0% stanovništva (2012). Službeni su jezici arapski i francuski, a razgovorni afarski i somalski jezik. Nepismeno je 32,1% stanovništva starijeg od 15 godina (2014). Jedino sveučilište nalazi se u Djiboutiju (osnovano 2006). Udio gradskog stanovništva vrlo je visok (77,1%, 2012), više od polovice ukupnog stanovništva zemlje živi u glavnom i najvećem gradu Djiboutiju (Ǧībūtī, 496 000 st., 2011); ostali gradovi (2009): Ali Sabieh (‘Alī Ṣabīḥ, 22 630 st.), Dikhil (Di61665īl, 19 347 st.), Tadjoura (Taǧūra, 12 157 st.).

Gospodarstvo

Najveći dio gospodarskih aktivnosti odvija se na području glavnoga grada. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2014. bila je 1,5 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je 1800 USD. U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnog sektora (80,5%), a potom industrije (16,6%) i poljoprivrede (2,9%). Nedostatak plodnog tla i vode ograničava razvoj poljoprivrede, pa se najveći dio hrane uvozi (uzgajaju se goveda, ovce, deve). U industriji prevladava građevinski sektor (proizvodnja cementa i dr.), preradba kave, hrane i kože, proizvodnja rukotvorina i sl. Najveće prihode ostvaruju lučke usluge; luka glavnoga grada Džibutija važna je u međunarodnoj plovidbi, a posebno za Etiopiju, kojoj je glavni izlaz u svijet (oko 70% lučkih aktivnosti odnosi se na tranzit za Etiopiju). Od početka 2000-ih i Kina sve više izražava interes za proširenje lučkih kapaciteta Džibutija, te modernizaciju prometa prema Etiopiji. Vrijednost izvoza ostvarenoga 2014. bila je 130,1 milijun USD, a uvoza 969,7 milijuna USD (u uvozu prevladava hrana, gorivo, vozila, kemikalije, odjeća, kava za reeksport i dr.). Vodeći je partner u izvozu Somalija (82,9%), dok se najviše uvozi iz Kine (29,3%), Saudijske Arabije (16,3%), Indonezije (8%) i Indije (7,7%). Nezaposlenost je 60% (2014), a siromašno je oko 23% stanovništva. Javni dug iznosi 38,6% BDP-a (2012). Iznajmljivanje vojne baze Camp Lemonnier SAD-u (od 2002) godišnje je donosilo 38 milijuna USD; po sporazumu iz 2014 (zaključenome na 10 godina) godišnji je najam povećan na 70 milijuna USD (uključuje i ekonomsku pomoć).

Promet

Džibuti ima 3065 km cesta, od čega 1379 km asfaltiranih (2001), ostale su u vrlo lošem stanju. Zemljom prolazi željeznička pruga (106 km), koja povezuje Djibouti s Addis Abebom u Etiopiji (ukupno 781 km). Djibouti je glavna morska luka zemlje ali i uvozno-izvozna luka Etiopije; međunarodna zračna luka Djibouti-Ambouli (258 877 putnika, 2009).

Novac

Novac: Novčana je jedinica džibutski franak (DF, DJF); 1 džibutski franak = 100 santima (centime).

Povijest

Područje Džibutija naselila su u II. st. pr. Kr. plemena s Arapskoga poluotoka. U IX. st. proširio se islam, a Arapi su kontrolirali trgovačke putove preko Džibutija do XVI. st., kada su ih u tome zamijenili Portugalci. Od 1888. dio Francuske Somalije; od 1946. francuski je prekomorski teritorij (Francuska Somalija); 1957. dobio je proširenu autonomiju, a ostao je pod Francuskom i nakon referenduma 1967 (nazvan je Francuski teritorij Afar i Isa). Neovisnost je ostvario 27. VI. 1977., a predsjednik je postao Hassan Gouled Aptidon (ponovno izabran 1981., 1987. i 1993). Uslijedili su etnički sukobi; pleme Afar (Danakili) protivilo se prevlasti plemena Isa (Somalci), pa je potkraj 1977. postavljena nova vlada. Zakonom iz 1981. uveden je jednopartijski sustav; dokinut je nakon referenduma 1992., a Gouledova stranka pobijedila je na izborima 1992. i 1997. Pobunjenici iz plemena Afar organizirali su početkom 1990-ih Frontu za obnovu jedinstva i demokracije; 2000. pristali su na primirje i podjelu vlasti (povremeni su sukobi 2001). Na predsjedničkim izborima 1999. pobijedio je nećak dotadašnjeg predsjednika Ismail Omar Guelleh (reizabran je 2005. i 2011. bez protukandidata). Početkom 2000-ih Francuska je održala manju vojnu prisutnost, a od 2002. i SAD ima vojnu bazu (Camp Lemonnier); sporazumom iz 2014. američka vojna prisutnost produljena je na 10 godina (2015. broj američkih vojnika i pratećeg osoblja procjenjuje se na 4000).

Politički sustav

Prema Ustavu od 4. IX. 1992., Džibuti je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Na čelu je države predsjednik republike, kojega izravno biraju građani za mandat od 5 godina, bez ograničenja broja mandata (iako nitko ne može biti predsjednik nakon što navrši 75 godina života). Izvršnu vlast obavlja Vijeće ministara, koje za svoj rad odgovara predsjedniku republike. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Zastupnički dom (Chambre des Députés), koji ima 65 zastupnika izravno biranih za mandat od 5 godina. Najviši je organ sudbene vlasti Vrhovni sud. Administrativno je država podijeljena na 6 okruga. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 27. lipnja (1977).

Džibuti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 26.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16865>.