Ebert [e:'bəɹt], Friedrich, st., njemački političar (Heidelberg, 4. II. 1871 – Berlin, 28. II. 1925). Po zanimanju sedlar, zatim novinar i od 1889. član Socijaldemokratske stranke Njemačke, a nakon smrti A. Bebela njezin predsjednik 1913–19. Godine 1912. izabran za poslanika Reichstaga, za I. svjetskog rata zagovarao politiku »građanskoga pomirenja« (prestanak stranačkih borbi zbog rata), a u vanjskoj politici zauzimao se za sporazuman mir, bez aneksija. Na početku Studenske revolucije 1918. stao na čelo Vijeća narodnih opunomoćenika (10. XI. 1919) i uspio smiriti revolucionarna gibanja, omogućiti parlamentarne izbore i donošenje Weimarskog ustava (1919), po kojem je Njemačka postala parlamentarna republika. Od veljače 1919. do smrti bio predsjednik Weimarske Republike. Za njegova predsjedništva vladala je koalicija predstavnika Socijaldemokratske stranke i građanskih stranaka, koja je suzbijala pokušaje radikalne ljevice (Bavarsku Sovjetsku Republiku 1919., Hamburški ustanak 1923) i desnice (Kappov puč 1920., Hitlerov Münchenski puč 1923) i uspješno prevladala gospodarsku krizu (1923).
