Ekvador

ilustracija
EKVADOR, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10

Ekvador (Ecuador; Republika Ekvador/República del Ecuador), država u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike; obuhvaća 256 370 km² (uključujući i otočje Galápagos s 8010 km²). Na sjeveru graniči s Kolumbijom (590 km), na istoku, jugoistoku i jugu s Peruom (1420 km), a na zapadu izlazi na Tihi ocean (duljina obale 2237 km). Ime je dobila po ekvatoru, koji prolazi njezinim sjevernim dijelom.

Prirodna obilježja

Ekvador se dijeli na tri prirodne cjeline: obalni pojas na zapadu, planinsko područje Anda u središnjem dijelu i nizina Amazone istočno od Anda. Obalni pojas ili Costa, između obale Tihog oceana i podnožja Anda, pretežno je valovit i brežuljkast kraj, širine oko 130 do 150 km u sjevernom dijelu, a oko 50 km na jugu. U donjem toku rijeke Guayas i uza samu obalu Tihog oceana proteže se obalna ravnica. Rijeka Guayas s mnogobrojnim pritocima tvori mrežu prirodnih putova. Tlo je zbog redovitih poplava povoljno za uzgoj riže. Područje Anda sastoji se od dvaju uskih lanaca (Cordillera Occidental i Cordillera Real ili Cordillera Central), visokih 3000 do 6000 m, koji su međusobno povezani poprečnim gorskim bȉlima (nudos), a između njih su visoravni i kotline (hoyas). Za ekvadorske Ande karakteristični su mnogobrojni vulkanski vrhovi (Chimborazo, 6263 m, prije 6310 m; Antisana, 5758 m, po nekim izvorima 5704 m, i dr.), od kojih su neki pokriveni vječnim snijegom i ledom, a drugi su još aktivni vulkani (Cotopaxi, 5897 m). Ande se prema istoku i zapadu spuštaju strmim pristrancima u nizinu. Nizina istočno od Anda golemo je šumsko područje u porječju Amazone ispresijecano rijekama, koje izviru pretežno u Andama.

Južni dio ekvadorske obale vrlo je razveden. Guayaquil je najveći zaljev ne samo u Ekvadoru nego i na cijeloj zapadnoj obali Južne Amerike. Važan je i zbog estuarija rijeke Guayas, na kojem leži luka Guayaquil. Uz obalu Ekvadora ima malo otoka; Ekvadoru pripada oko 1000 km udaljeno tihooceansko otočje Galápagos.

U obalnom pojasu klima je tropska, sa srednjom godišnjom temperaturom od 23 do 26 °C. U Andama, između 3000 i 4500 m, vlada umjerena planinska klima; srednja godišnja temperatura ondje iznosi 4 do 8 °C. Andske kotline imaju relativno blagu klimu (Quito, prosječna godišnja temperatura 15 °C) koja omogućuje uzgoj žitarica. Najviši vrhovi, a među njima i neki aktivni vulkani, imaju nivalnu klimu. Prosječna granica snijega nalazi se na visini od 4600 do 4700 m. Godišnja količina kiše doseže 2000 mm, a razlike između suhog i kišnog doba gotovo i nema. Nizina Amazone ima toplu (srednja godišnja temperatura od 23 do 26 °C prosječno godišnje) i vlažnu (2000 do 5000 mm oborina) klimu.

Biljni pokrov u vlažnim krajevima (pristranci Anda do 3000 m, nizina Amazone i sjeverni dio obalnog pojasa) sastoji se od bujne tropske šume (oko 56% površine Ekvadora je pod šumama je), u južnom dijelu obalnoga pojasa od savana, a u visokim područjima Anda, do granice vječnoga snijega, od travnjaka i grmlja. Ekvador ima vrlo raznovrsnu floru i faunu (oko 1550 vrsta ptica i dr.). Od mnogobrojnih vrsta drveća po gospodarskoj važnosti ističe se balsa (Ochroma lagopus), po čijoj je proizvodnji Ekvador prvi u svijetu.

Istočni, rijekama bogatiji dio zemlje odvodnjava se u Amazonu (Napo, najdulja rijeka Ekvadora, Pastaza i dr.), a zapadni u Tihi ocean. Vododjelnicu čini zapadni lanac Anda. Najveći dio obalnoga područja odvodnjava se u Tihi ocean preko bazena rijeke Guayas, koja nastaje sutokom rijeka Daule i Babahoyo.

Stanovništvo

U Ekvadoru živi 14 483 499 st. prema popisu 2010., a 15 998 842 st. prema procjeni 2014. S prosječnom naseljenošću od 56,5 st. na 1 km² najgušće je naseljena država kontinentalne Južne Amerike. Jezgra naseljenosti prije je bila u andskim kotlinama, a u novije doba zbog unutarnjih migracija podjednako su gusto naseljeni obalno područje (Costa, 108 st./km²) i unutrašnje kotline (Sierra, 102 st./km²), dok je istočno nizinsko područje (Amazónica) ostalo vrlo slabo naseljeno (6 st./km²). Glavninu stanovništva čine mestici (71,9%), a od ostalih najbrojnija su skupina montubio (7,4%, mješanci indijanskog podrijetla), crnci i mulati (7,2%), Indijanci (7,0%; većinom Kečua) i bijelci (6,1%; uglavnom žive u gradovima). Stanovnici su uglavnom rimokatolici (oko 85%). Službeni je jezik španjolski, a od indijanskih jezika najrašireniji je kečuanski, osobito u Sierri. Za prvog popisa stanovništva 1959. u Ekvadoru je živjelo 3 202 757 st., 1982. godine 8 060 712 st., a 2001. godine 12 156 608 st. U razdoblju 2001–10. prosječni godišnji porast broja stanovnika Ekvadora iznosio je 1,9%, što je prvenstveno rezultat prirodnoga priraštaja (18,5‰ 2005., a 11,9‰ 2011), jer je useljivanje (iz Kolumbije i dr.) neznatno veće od iseljivanja (najviše u SAD, osobito Miami). Natalitet se smanjuje (15,0‰, 2011., a 22,26‰, 1999) i niži je od prosjeka za Južnu Ameriku (17‰), a mortalitet je nizak (4,1‰); smrtnost dojenčadi iznosi 13,3‰ (2011). Populacija je mlada: u dobi je do 14 godina 30,1% stanovništva, od 15 do 64 godine 63,5%, a u dobi od 65 i više godina samo 6,4% stanovništva (2011). Očekivano trajanje života za žene rođene 2010. iznosi 78 godina, a za muškarce 74 godine. Ekonomski je aktivno 6 647 203 st. (2011), od čega je nezaposleno 4,2%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 28,3%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 17,2%, a u uslužnim djelatnostima 54,5% zaposlenih (2011). Nepismeno je 6,8% populacije starije od 15 godina (2010). Ekvador ima 16 sveučilišta, od kojih su najstarija u gradovima Quitu (osnovano 1586) i Guayaquilu (osnovano 1867). Glavni je grad Quito (leži na visini od 2850 m) s 1 619 146 st. (2010), a najveći je Guayaquil s 2 291 158 st. Ostali su veći gradovi (2010): Cuenca (331 888 st.), Santo Domingo de los Colorados (305 632 st.), Machala (241 606 st.), Durán (Eloy Alfaro; 235 769 st.), Portoviejo (223 086 st.), Manta (221 122 st.), Loja (180 617 st.) i Ambato (178 538 st.). Od ukupnoga stanovništva 79,7% živi u gradovima (2010).

Gospodarstvo

Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2015. iznosila je 98,9 milijarda USD; BDP po stanovniku bio je oko 6235 USD. U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 60%), a potom industrije (34%) i poljoprivrede (6%). Značajna su prirodna bogatstva (nafta, zlato, riblji fond, šume, hidroenergetski potencijali), ali česte su prirodne nepogode (uragani, potresi, odroni tla i dr.), koje uzrokuju znatne gospodarske štete (posebno velike bile su 1970–71., 1981–82. i 1997–98. od uragana el niño). Osim prevladavajuće proizvodnje nafte, u industrijskome sektoru značajna je prehrambena, tekstilna, drvna i kemijska industrija. U ukupnoj proizvodnji nafte u svijetu udjel Ekvadora je 0,7% (2014); tijekom 2008–14. prosječna godišnja proizvodnja nafte iznosila je 185,8 milijuna barela (2014. bila je 203,1 milijun barela). Izvozom nafte ostvaruje se više od 50% ukupnih izvoznih prihoda. Vrijednost izvoza (2015) bila je 18,3 milijarde USD, a uvoza 20,9 milijarda USD. Osim nafte, izvozi se hrana (ribe, rakovi, banane), zatim kakao, kava, drvo, cvijeće i dr. U uvozu prevladava industrijska oprema, kemijski proizvodi, roba široke potrošnje i dr. Najznačajniji vanjskotrgovinski partner je SAD, a slijede Kina, Panama, Kolumbija, Čile, Peru i dr. Stopa nezaposlenosti je 4,8% (2015), a udjel siromašnoga stanovništva je 22,5% (2014). Veličina javnoga duga je 32,4% BDP-a (2015).

Promet

Relativno dobro razvijenom cestovnom mrežom, dugom 43 670 km (2007; od toga 6463 km asfaltirano), odvija se najveći dio prometa u zemlji. Glavne se prometnice pružaju u smjeru sjever–jug; jedna ide duž obalnog područja, a druga, Panamerička autocesta (1392 km u Ekvadoru), duž Sierre. Međusobno su povezane mnogim poprečnim cestama. Duljina željezničke pruge iznosi 966 km (2007); prolazi središnjim, andskim dijelom zemlje i povezuje Cuencu na jugu sa San Lorenzom na sjeveru s ogrankom za Guayaquil. Najveća je i najvažnija morska luka Guayaquil (osobito uvoz), a veće su još Puerto Bolívar kraj Machale, Esmeraldasa i Manta. Dobro je razvijen unutrašnji i međunarodni (glavne su luke Quito i Guayaquil) zračni promet.

Novac

Novčana je jedinic dolar SAD-a (US dollar, US$; USD). 1 dolar SAD-a = 100 centa. Od 1932. do 2000. novčana je jedinica bila sukre (sucre).

Povijest

Područje Ekvadora nastavala su indijanska plemena. U prvoj polovici XV. st. pleme Cara zavladalo je sjevernim dijelom zemlje i pod vladarom Shyrijem proširilo vlast prema jugu. Njihovu su državu u drugoj polovici XV. st., nakon žestoka otpora, zauzeli Inke i u zemlju doveli naseljenike iz Perua i Bolivije. Prvi Europljanin koji se iskrcao u Ekvadoru, kraj Esmeraldasa, bio je Pizzarov pilot Bartolomé Ruiz (1526). Pod vodstvom Pizzarova vojskovođe S. Belalcázara Španjolci su zauzeli Ekvador (1533–34). Pod imenom Audiencia de Quito bio je od 1563. pod upravom peruanskoga potkralja (do 1717. i 1723–39) i potkralja Nove Granade sa sjedištem u Bogoti (1717–23. i nakon 1739). Potkraj XVIII. st. raste nezadovoljstvo protiv španjolske vlasti; 1809. izbio je ustanak u Quitu, a proglašena je i kratkotrajna neovisnost zemlje (1810–12). Uz pomoć kolumbijske i peruanske vojske Bolívarov general Antonio José Sucres u bitki kraj Pichinche (24. V. 1822) izborio je slobodu Ekvadora. Ekvador je tada stupio s Venezuelom i Kolumbijom u konfederaciju Kolumbiju. God. 1830. J. J. Flores (predsjednik 1830–35. i 1839–45) proglasio je samostalnost Ekvadora. Osim graničnih sukoba s Peruom i Kolumbijom te sudjelovanja u ratu protiv Španjolske na strani Perua i Čilea (1866), povijest Ekvadora u većem dijelu XIX. st. odvijala se u znaku borbe između dviju oligarhijskih grupacija – iz unutrašnjosti i iz obalnog pojasa. Diktator Gabriel García Moreno (1861–65. i 1869–75), oslanjajući se na Katoličku crkvu i vojsku, privremeno je smirio sukobe i počeo izgradnju moderne države. Njega su 1875. ubili liberali, čime je započelo razdoblje novih nemira, sve dok se liberali nisu učvrstili na vlasti (1895). Za njihova najvećega političara generala Eloya Alfara (1897–1901. i 1907–11) ograničena su prava Crkve i oduzeti crkveni veleposjedi. God. 1908. dovršena je i prva željeznička pruga Guayaquil–Quito. U I. svjetskom ratu Ekvador je 1917. prekinuo diplomatske odnose s Njemačkom. Nakon otvaranja Panamskoga kanala, Ekvador se ubrzano uzdiže zahvaljujući trgovini kakaom, koja u zemlji stvara novi bogati sloj »kakao-baruna«. Bolest kakaovca i svjetska gospodarska kriza (1929) doveli su do nove gospodarske ali i političke krize. U razdoblju političke nestabilnosti gotovo je svaki predsjednik bio svrgnut prije roka. Godine 1941., za konzervativnoga predsjednika Carlosa Arroya del Ría (1940–44), Peru je napao Ekvador i anektirao dio njegova istočnog područja. Spor je presudila Konferencija u Rio de Janeiru 1942. u korist Perua.

Nakon II. svjetskog rata Ekvador ponovno ima učestale promjene vlasti, politički je nestabilan i gospodarski nerazvijen. Pet puta predsjednik bio je José María Velasco Ibarra (do 1972), od čega samo jedan mandat do kraja (vladao je populistički, a od 1970. i diktatorski). Vojna hunta vladala je 1963–66. i 1972–79 (državni udar pokušan je i 1986). Ekvador je član OPEC-a od 1967; regionalnu ekonomsku suradnju ostvaruje kroz članstvo u Andskome paktu (1969), Ugovorom o amazonskoj suradnji (1978), sudjelovanjem u Andskome području slobodne trgovine (1992) i dr. Od početka 1950-ih Ekvador osporava granicu s Peruom (dogovorenu 1942), zahtijevajući područje Maynas (Oriente), veliko oko 325 000 km². Zbog sporne granice u planinskom području Cordillera del Condor, duge oko 80 km, Ekvador je ratovao s Peruom 1981. i 1995 (granica je dogovorena 1998). Tijekom 1980-ih česti su bili štrajkovi i socijalni nemiri, a djeluje i gerilski pokret. Zbog masovnih socijalnih protesta 1994. bilo je uvedeno izvanredno stanje (ponovno i 1999). Tijekom 1990-ih u ekvadorskom sjevernom pograničju povremeno djeluje kolumbijska gerila i narko-mafija. Za predsjednika je 1998. izabran Jamil Mahuad Witt; smijenjen je početkom 2000. nakon državnoga financijskog sloma i masovnih demonstracija siromašnih Indijanaca, koji su uz pomoć dijela vojske zauzeli parlament. Česti prosvjedi i socijalni nemiri nastavljeni su i početkom 2000-ih. Od siječnja 2007. predsjednik je Rafael Correa (reizabran je 2009. i 2013). God. 2008. pogoršani su odnosi s Kolumbijom zbog protugerilskih akcija kolumbijske vojske u pograničju Ekvadora. Na predsjedničkim izborima u travnju 2017. pobijedio je Lenin Moreno (potpredsjednik republike 2007–13).

Politički sustav

Prema Ustavu od 20. X. 2008. Ekvador je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države. Biraju ga građani na izravnim izborima za razdoblje od 4 godine, i za najviše dva uzastopna mandata. Predsjednik republike na čelu je izvršne vlasti, te sâm imenuje članove vlade, koja mu je odgovorna za svoj rad. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština (Asamblea Nacional) sa 137 zastupnika, koje izravno biraju građani za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i obvezno za sve građane između 18 i 65 godina života, a fakultativno za građane između 16 i 18 godina, starije od 65 godina i nepismene. Sudbenu vlast imaju Vrhovni sud i Apelacijski sud te upravni i provincijski sudovi. Administrativno je država podijeljena na 24 provincije. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 10. kolovoza (1809).

Književnost

Ekvador je pripadao tzv. Peruanskomu potkraljevstvu i tvorio dio kolonijalne kulture, pa se o nacionalnoj književnosti može govoriti tek od XIX. st. Prvi je nacionalni autor José Joaquín de Olmeda (1780–1874), političar i autor neoklasičkih epskih spjevova koji slave pobjede nad španjolskom vojskom. U drugoj polovici XIX. st. djelovao je krug pjesnika i prozaika bliskih poetici romantizma, među kojima su najpoznatiji: Numa Pompilio Llona (1832–1907), autor refleksivnih pjesama (»Odiseja duše« – »La odisea del alma«, 1876) i zbirke stotinu soneta »Jauci sa zapada« (»Clamores del occidente«, 1880) te Juan León de Mera, autor romana »Cumandá« (1879). Taj roman drže najuspjelijim primjerom tzv. indijanističkog romana (novela indianista), koji građu crpi iz života urođeničkih zajednica. Na prijelazu stoljećâ djelovao je krug parnasovaca, prevoditelja francuskoga pjesništva i esejista: Cézar Borja (»Kasno cvijeće i tuđi dragulji« – »Flores tardías y joyas ajenas«, 1909), Remigio Crespo Toral (»Legenda o Hernánu« – »Leyenda de Hernán«, 1917) i Francisco Fálquez Ampuero (»Gobleni« – »Gobelinos«). Avangardne struje hispanoameričke književnosti zastupaju Jorge Carrera Andrade i njegov krug (Gonzalo Escudero, Jorge Reyes i dr.). U sveukupnoj ekvadorskoj kulturi i društvenom životu oduvijek postoji napetost između pogledâ konzervativnoga glavnoga grada Quita i liberalnoga priobalnoga Guayaquila. Tridesetih godina XX. st. ondje se okupila tzv. Skupina iz Guayaquila (Grupo de Guayaquil), radom koje počinje obnova proze, osobito romana. Joaquín Gallegos Lara, Enrique Gil Gilbert i Demetrio Aguilera Malta svojim manifestom i romanima okreću se društvenoj stvarnosti i ekvadorskoj prirodi te zauzimanju za socijalnu pravdu. Skupina je dala najznačajniji prinos ukupnoj hispanoameričkoj književnosti XX. stoljeća.

Ekvador. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17498>.