entente cordiale

entente cordiale [8118t8118:'t kɔʀdja'l] (franc.: srdačni sporazum), prvotno naziv za dobre odnose između Francuske i Velike Britanije, koji su bili uspostavljeni u doba Luja Filipa i trajali od 1831. do 1846. Nakon razdoblja napetosti među tim zemljama, koja je kulminirala u anglo-francuskom sukobu oko Fashode (1898), došlo je do postupnoga poboljšanja odnosa i sporazuma u Londonu 1904., kojim su te kolonijalne sile riješile prijeporna pitanja: Velika Britanija dobila je slobodne ruke u Egiptu, Maroko je postao francusko utjecajno područje, a postignut je sporazum i u pogledu Newfoundlanda, Sijama, Madagaskara, Zapadne Afrike i Novih Hebrida. Otada se naziv entente cordiale ponovno počeo primjenjivati. Uočivši u pretenzijama Njemačke sve veću opasnost za svoje interese, Velika Britanija napustila je tradicionalnu politiku »sjajne izolacije« (→ splendid isolation), pa je stvaranje entente cordiale imalo prijelomno značenje u blokovskom grupiranju imperijalističkih suparnika za rat 1914–18. Budući da je Velika Britanija 1907. sklopila i s Rusijom sporazum o razdiobi utjecajnih sfera u Aziji – a Francuska je od 1892. već imala vojni savez s Rusijom – izbijanjem I. svjetskog rata entente cordiale pretvorila se u Trojni sporazum (Triple entente) između Francuske, Rusije i Velike Britanije, kojima je nasuprot stajao Trojni savez Njemačke, Austrije i Italije.

entente cordiale. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18023>.