STRUKE:

Epikur

ilustracija
EPIKUR
ilustracija1ilustracija2

Epikur (grčki Ἐπίϰουρος, Epíkouros), grčki filozof (Sam, 341. pr. Kr.Atena, oko 271. pr. Kr.). Prvu filozofsku naobrazbu dobio je na rodnom otoku Samu od platonista Pamfila te potom od demokritovca Nauzifana sa susjednog otoka Teja. Prve vlastite filozofske škole osnovao je u Mitileni na Lezbu i potom u Lampsaku. God. 307/306. pr. Kr. preselio se u Atenu, gdje je ostao do kraja života. U Ateni je osnovao prvu filozofsku školu Vrt (Κῆπος) u kojoj su se mogle obrazovati i žene. Škola se održala oko sedamsto godina.

Epikur je bio prilično plodan pisac, no sačuvan je samo malen dio njegovih spisa: tri pisma (Herodotu, u kojem donosi sažetak svojeg atomizma, Pitoklu, u kojem se bavi astronomskim pojavama, i Menekeju, u kojem govori o svojoj etici), zbirka Glavni nauci (Κύρıαı δόξαı) te tzv. Vatikanske izreke. Epikurovo glavno djelo O prirodi (Περì φύσεως) sačuvano je samo u oskudnim odlomcima. Najvažniji kasniji izvor za poznavanje Epikurove filozofije rimski je pjesnik Lukrecije i njegov spjev O prirodi.

Epikur prihvaća Demokritovo naučavanje o strukturi stvari: svijet se sastoji od atoma i praznine i sve se pojave trebaju objasniti na temelju djelovanja među atomima. No Epikurov se atomizam u nekim bitnim pogledima razlikuje od Demokritova. Dok je Demokrit, primjerice, smatrao da atomi nemaju težinu, Epikur je, vjerojatno pod utjecajem Aristotelove kritike Demokrita, tvrdio da atomi imaju težinu i da to objašnjava činjenicu što je prirodno kretanje atoma odozgo prema dolje. Osim toga, smatrao je da, pored toga prirodnoga kretanja, atomi pokazuju težnju posve neodređenoga, spontanog otklona od svojega puta prema dolje, pa je tako izbjegao potpuni determinizam.

Epikur razvija hedonističku etiku: smatra da se dobro može izjednačiti s ugodom. Pritom razlikuje »kinetičke« i »statičke« ugode: čovjek doživljava kinetičku ugodu kada je u procesu zadovoljavanja želje, a statičku nakon toga procesa. Statičke su ugode, po njegovu mišljenju, primarne.

Razvio je i izvornu spoznajnu teoriju (gdje zastupa svojevrstan oblik empirizma, istodobno odbacujući skepticizam) i teologiju (nije nijekao postojanje bogova – kako su ga mnogi optuživali – nego samo njihovu djelatnost u svijetu). Utjecaj Epikurove filozofije u antici bio je dubok i dugotrajan, a najveće zasluge za oživljavanje epikurejstva u moderno doba pripadaju Pierreu Gassendiju (1592–1655).

Iz vulgarnoga shvaćanja Epikurova naučavanja o ugodi nastao je izraz epikurejac, sinonim za čovjeka odana tjelesnim užitcima.

Epikur. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18120>.